I dok još ležiš pored mene
Pobjeđujem želju da te dotaknem
Jer ne želim da se prene tijelo tvoje
Zbog hladnoće ruke moje
Ostavljam te tu
Da plačeš u sumraku života,
Da žudiš za onim danom
Čiju zoru nikada ne ćeš dočekati
I ne trbam više tvoje uspomene bolne
Sada pred ljeto
Kada sjećam se magle i hladnoče
Sjećam se utapanja i plavih usana
Usana koje su drhtale po zimi
Sjećam se snijega i neprohodnih puteva
Sjećam se zamagljenih prozora
I riječi ispisanih na njima
Jedino što se nije promjenilo:le mani – ancora fredi
Ali ne trbam više tvoje uspomene bolne
Novo tijelo postaje predmetom čežnje
A tvoje blijedi, nestaje...
Kao dah na zimi
U magli si,ne vidim te
S rukama u džepovima
Stojiš i čekaš me, znam to
Ali on je bliži, njega vidim
On me želi, njega i zaslužujem
Ponekad je bolje izabrati lakši put
Za neke stvari ne isplati se truditi
Okrečem se i gledam te preko ramena
Dok i dalje nestaješ....
Zvao se Antonio. Bio je mlad i uvijek nasmijan, bio je zaljubljen u mene.
Uzvračala sam prijateljstvom jer me vodila zaluđenost, mladost i požuda.
Otišla sam od njega i ostavila njegovo srce da iskrvari.
Još neko vrijeme ostali smo kontaktu,a zatim...nastupila je tišina..
Lutajući svijetom pomalo iscrpljena i zasičena ludog života odlučila sam posjetiti starog prijatelja. Upozorili su me da nije više isti. Vrata mi je otvorio nepoznat muškarac. Imao je njegove oči , ali je izraz lica govorio : „izdala si me , nemam više poštovanja za tebe“
Nisam bila iznenađena, više razočarana. Valjda sam očekivala da će me zauvjek čekati, da će biti na istom mjestu kada se opametim. Zaboravila sam da se negdje na drugom kraju zemlje istodobno odvijao i njegov život, nije ostao u prošlosti.
U drugoj sobi igrala se djevojčica koja je, kada me spazila, potrčala Antoniju ravno u zagrljaj. Zaštitnički ju je primio u naručje „ Ne dam te nikome zlato moje“
Oženio se kada sam otišla , učinio je to zbog mene,. Znao je da ga ona ne će izliječiti, i ona je to znala. Nikada se nije ni tudila da me zamjeni, a onda je jednoga dana jednostavno odlučila da ne želi biti druga u nečijem srcu, pogotovo kada živiš za to srce. Umrla je i za sobom ostavila malo svjelo. Njegovu ljubav života.
Još i danas sječam se ponosa koji je zračio iz tog slomljenog čovjeka, dok smo stojali na pragu njegova stana i kada mi je rekao „Nisi mi više potrebna“
Izgubila sam jedinog prijatelja....
biagio
Post je objavljen 25.06.2007. u 20:13 sati.