Marketing
varka četvrte ofenzive
Svi odrasli u bivšoj Jugoslaviji čuli su nebrojeno puta kako su se partizani varkom izvukli preko srušenog mosta na Sutjesci iz ofenzive višestruko nadmoćnih neprijateljskih snaga. Mnogo ih je u toj ofenzivi izginulo, ali se dovoljno spasilo da antifašistička vojska preživi.
O tome se učilo u školama, evociralo na svečanostima i prigodnim obljetnicama, pisane su knjige i snimani filmovi, izučavalo se na vojnim učilištima… Zasluga za taj očajničko smioni pothvat i hazardersku genijalnost zamisli pripisivani su maršalu drugu Titu.
U neko doba na samom početku sedamdesetih godina došao je do mladih buntovnih novinara zagrebačkog "Omladinskog tjednika" glas da zamisao uopće nije bila Titova, već da je manevar smislio general Koča Popović, a da je kasnije zasluga pripisana Titu kako bi se uveličao njegov lik. Kako su mladi novinari bili narogušeni poput bijesnih osica na svaki trak ičega što je smrdjelo na kult ličnosti, odmah su odlučili provjeriti glasinu.
Na zadatak je krenuo u Beograd mladi Žarko Puhovski. Poslužio se nekakvim izgovorom kojim je nagovorio Koču Popovića da ga primi na razgovor. Koča ga je vrlo ljubazno primio, te su njih dvojica satima trkeljali o raznoraznim bezvezarijama, pri čemu je Puhovski svakom prilikom navodio razgovor na herojsku epopeju na Sutjesci. Međutim ni Koča Popović nije bio od jučer i od njega se moglo dobiti sve osim onoga najvažnijeg – da prizna da je on genijalni vojskovođa koji je spasio partizansku vojsku, tj. da se voljeni drug Tito kiti tuđim perjem.
Junak se namjerio na junaka i hrvanje je ostalo bez rezultata, što je značilo da gostujući gubi. Napokon su iscrpili sve o čemu se moglo razgovarati, Puhovski je ispucao sve moguće pristupe, preostalo je samo da se povuče neobavljena posla.
Koča Popović je ipak nešto odgovorio, ali na takav način da se nije moglo nikako iskoristiti.
Kada je već došlo vrijeme da se rastanu, Koča iznenada predloži da odu na poslijepodnevnu nogometnu utakmicu za koju je vladalo veliko zanimanje, a on je imao dvije karte. Puhovskom je odlazak na nogometnu utakmicu bio jednako odbojan, ako ne i gore, kao i prisustvo modnoj reviji, ali je odglumio oduševljenje vidjevši priliku da još malo proboravi s Kočom.
Usred utakmice Koča iznebuha reče:
– Vidite, mladi prijatelju, Vas zanima kako je donesena ta genijalna odluka koja je donijela spas u bezizlaznoj situaciji… Jednostavno. Sad ću Vam objasniti. Pogledajte dolje na teren. Vidite dva tima koji se nadmeću u jurnjavi za loptom. Dobro ih vidite. Sad zažmirite. Zamislite da je igralište veliko kao Bosna, a sportaši da su dvije neprijateljske vojske koje se nadmeću, pri čemu Vi komandirate jednom od njih i trebali biste sagledavati i kontrolirati situaciju… – Koča je govorio o ratovanju u Drugom svjetskom ratu kada nisu postojali ni mobiteli, ni bespilotne izviđačke letilice, ni satelitska navigacija i GSM, niti su partizanske jedinice i izviđači imali voki-tokije... – I sada, kad već žmirite dvije minute, pokušajte procijeniti gdje se tko nalazi na terenu i donesite odluku u kojem pravcu bi trebalo jurnuti. Eto tako.
P.S. nakon dva dana: vidite, na dan kada sam napisao i postavio ovaj post, na televiziji je prikazan Bulajićev film "Bitka na Neretvi", što me i podsjetilo da bih mogao ovo napisati. Ilustracija koju sam upotrijebio za post imala je originalu i potpis koji sam uklonio, ali ga sada pokazujem. Dakle, nadam se da ne trebam više dokazivati da sam pri pisanju teksta znao povijesnu činjenicu gdje se nalazio most srušen za vrijeme četvrte neprijateljske ofenzive. Iz toga proizlazi da lociranje mosta na Sutjesku U PRIČI nije iz neznanja ni zabunom.
Nezavisno od toga, bilo mi je drago vidjeti koliko vas je pokazalo da znate gdje se most nalazio.
Ovom pričom sam srušio most da bih mogao neopazice preći preko njega.
Post je objavljen 07.06.2015. u 11:17 sati.