- "Kada bi me mogla "ocjeniti" na ljestvici od 1-10, kako bi me ocjenila? Molim te, da budeš iskrena, kako bih znala gdje se kao mama moram popraviti i biti bolja."
- "Teško pitanje. Ali, nas dvije smo uvijek iskrene jedna prema drugoj, pa ću se potruditi i sada biti iskrena. Činjenica je da te volim najviše na svijetu. Ali, unatoč tome, na ljestvici od 1-10, dala bih ti ocjenu 9. Obećaj da se nećeš ljutiti zbog toga."
- "Ne ljutim se, pa molila sam te da budeš iskrena. Samo sam radoznala...a tko je dobio desetku?"
- "Rekoh ti već, da te volim najviše na svijetu i za mene si ti najbolja mama na svijetu i stoga te tako visoko ocjenjujem. Ali, više od 9 ti ne mogu dati, iz jednostavnog razloga, što ja ne poznajem nikog na ovom svijetu kome bih dala desetku!" - reče i pogleda me dubokim pogledom.
Zagrlih je i stisnuh u naručje, onako vitku i krhku i nadasve ranjivu. Ponosna sam na svoju devetku. Mislim, da bolju ocjenu nikada nisam dobila.
Nisam je pitala kakav bi morao biti taj koji zaslužuje desetku. Nisam se usudila. Ili sam tek znala odgovor....jer, kako reče Gibran u Proroku:
"... možeš biti dom njihovim tijelima
no, ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra,
koju ti ne možeš posjetiti
čak ni u svojim snovima..."
I kao da je osjetila moju ljubopitljivost, reče:
"Mama, ne moraš se popravljati. Najbolja si takva kakva jesi. A deset ti ne mogu dati iz jednostavnog razloga što nemaš krila. :)
Post je objavljen 25.06.2007. u 09:52 sati.