Nastavimo o lucidnosti, buduci je ona, izgleda, postala supremna odlika moje generacije, najvisa vrijednost.
Lucidnost zapravo, predraga moja braco, ne stiti od stvarnosti.
Teoretiziranje vlastite nesrece nju ne sprecava da se dogodi.
Jedan iskusan covjek vrijedi kao i svaki drugi.
Na primjer, meni moj ljubavni pesimizam ne pomaze da se manje bojim da cu patiti.
Znati zbog cega si tuzan cini te mozda manje glupim, ali ne i manje tuznim.
I tako se mi probijamo kroz taj zivot, nakrcani svojim nerijesenim problemima.
Smatramo se genijalnima zato sto znamo da to nismo.
Nikad nijedna generacija nije s tolikim ponosom denuncirala vlastitu glupost, toliko se razmetala svojim porazima i svojom tastinom, niti, naposlijetku, bila toliko zadovoljna sobom.
Kult lucidnosti vodi u nemoc; to je beskorisna inteligencija.
Nikad zemlja nije nosila toliko rezigniranu mladez.
Ja provodim vrijeme teoretizirajuci o svojim politickim i sentimentalnim katastrofama.
Od kakve mi koristi sto sam svjestan svoje nemoci?
Lucidnost me ne mijenja.
Post je objavljen 24.06.2007. u 23:47 sati.