...pa je tako i ovo još jedna obična priča.
"Lutao sam ulicama nesretan što nemam cipela,bez novaca i nade.Tada sam ugledao čovjeka bez nogu i shvatio koliko sam sretan. "
(Arnold Abbot)
Vedran i Ana su par, koji traje već zavidni niz godina. Još uvijek uče jedno od drugog, a prije svega uče, kako ostarjeti zajedno. Imaju djecu, skroman stančić, polovni automobil kojeg otplaćuju, kako se čini, već čitavu vječnost i račun u kroničnom, dozvoljenom minusu.
Oboje su dragi i pozitivni ljudi, oni u čijem društvu se ljudi osjećaju ugodno. Slični, pa opet - tako različiti.
Iako oboje rado dijele ono što imaju, on će često posuditi zadnjih pedeset kuna kako bi njegov prijatelj mogao s djevojkom otići u kino; dok ona ne može shvatiti zašto je to učinio, kada ni sami nemaju za kruh ili mlijeko... On brzoplet i impulzivan, ona smirena i realna. Naizgled dva potpuno različita svijeta.
Jednog je dana Vedran ponudio jedno od dva para svojih tenesica prijatelju kojeg je boljela noga i nije mogao obući cipele. Gesta lijepa i pohvalna, pa opet, Ana se ljutnula zbog njegove brzopletosti i nepromišljenosti, podsjetivši ga na činjenicu kako je teško kupio te tenesice i kako si trenutno ne može priuštiti druge. Osobito ju je smetalo to što je njegov prijatelj imao novaca, ali je bio od onih, koji očigledno imaju druge prioritete, kada je u pitanju novac i kupovina tenesica.
- Sam sam mu ponudio da mu dam svoje tenesice, kako bi mogao hodati. Noga ga boli u svakim cipelama, a kada je probao moje tenesice, bio je oduševljen time koliko su udobne.
- Sve ja to shvaćam, ali ti dobro znaš, da si ne možeš kupiti druge..." - nije se dala Ana.
I tako je prošlo nekoliko dana i Ana za ručkom upita Vedrana kako mu je prijatelj i je li mu s nogom bolje. Vedran nije odgovarao, te ga Ana kriomice pogleda i opazi zabrinutost na njegovu licu:
- Nije dobro. Upravo su mu danas amputirali prst na nozi. Nije bilo drugog rješenja."
Ana je uspjela promrsiti tek "žao mi je", te je s nelagodom pošla prema izlaznim vratima. Prolazeći predvorjem, pogledom je okrznula Vedranov jedini par tenesica. Odsutnom ih je kretnjom poravnala na crtu i izašla van, te sjela na stepenice i duboko udahnula.
Bilo joj je žao zbog toga što nije bila tako širokog srca poput svog muža, koji se odrekao nečeg svog, kako bi se njegov prijatelj osjećao bolje. Učinio je to bez vaganja i prosuđivanja, unatoč činjenici da ni sam nema dovoljno. Naposlijetku, što je jedan par tenesica u usporedbi s činjenicom, da njen muž ima zdrave noge i da je tu, pored nje? S gorčinom u srcu je spoznala kako njegov prijatelj nije te sreće i kako je u stvari bila sebična.
Pitala se kako je moguće, da je, makar i za trenutak zaboravila što znači nesebično i bez žaljenja, staviti potrebe onog kojeg voliš, ispred svojih vlastitih potreba. Shvatila je koliko je malo potrebno, pa da se čovjek zatvori u svoj vlastiti mali svijet sebičnih okvira, odakle iz sigurnosti vlastitog doma, ne vidi tuđe zidove...
Okrenula se i potražila Vedrana, rekavši mu:
- Oprosti, žao mi je zbog tvog prijatelja. I žao mi je što nisam mogla gledati tvojim očima. Zato imam tebe, da mi ih otvoriš, s vremena na vrijeme. Volim te.
Post je objavljen 24.06.2007. u 19:21 sati.