Oduvjek sam bila obilježena kao freak, i dok nisam znala istinu o tome tko sam zapravo, uvjek sam bila na meti zbog neobičnog prezimena ili zbog navike da se jednostavno povlačim u sebe, nikad nisam previše uživala u društvu ljudi, jednostavno nisam imala dojam da me razumiju, za sve njih bila sam samo još jedno ime i prezime, a ne osoba. No ne krivim ih, kako da me netko razumije kad nija samu sebe ne razumijem. Kad sam napokon saznala sve, nakon petnaest godina života u laži, mali dio mene se ponadao da će stvari sada biti drukčije , bolje, no bio je to mali dio,a opet dovoljno velik da u dubini duše doživim razočaranje. I ovaj put za to je bilo krivo prezime GRYFFINDOR. Sve mi se čini da je to prezime Gryffindor zapravo, prokletstvo, a ne dar , kako mnogi smatraju. Jedini od nas bio je razuman Godric, za njega nakraju krajeva svi znaju. Jeste li se ikad zapitali zašto nitko drugi od Gryffindora nije doživio slavu? Reći ću vam. Nisu Gryffindori sveci i njih je ponjela želja za moći, u konačnici to je i razlog zašto su napravili tu cijelu priču s sječanjima i sposobnostima. Moć je poput droge jednom kad se na nju navućete ne možete je se baš tako lako riješit i svaki put vam je potrebna sve veća doza da bi zadovoljila vaš apetit.Cijela loza Gryffindora prokleta je zbog te jedne greške iz prošloste, greške koja je rezultirala ogromnom moći. Znam da posjedujem tu moć ali ona je tolika da bi njezino oslobađanje bilo smrtonosno, ne samo za mene nego i za one u mojoj blizini. Zato ju i držim zaleđenom, uspavanom i služim se samo malim dijelom nje,onim koji će mi pomoći da preživim dovoljno dugo da prekinem to prokletstvo. Ne zanosite se za to postoji samo jedan naćin, a on ne podrazumijeva ni odricanje, ni pokajanje niti išta slično, jedini naćin za poništenje prokletstva je smrt. Prekiniti plemenitu lozu Gryffindora, izbrisati ju iz povjesti, knjiga i sjećanja. Čak i sad dok sjedim u noćnoj tami , obasjana svjetlom zlatnih zvijezda i srebrnioga mjeseca , na rubu provalije, samo me korak dijeli od smrti, no tu je još uvjek Tascha, ona se neće tako lako odreći svojeg tek stećenog života, u to sam sigurna .
Pažnju s mojih i onako zbrkanih misli odvukao mi je jedan predmet koji mi je pao u krilo, znala sam što je i prije negoli sam ga uzela u ruku, samo to je bilo nemoguće. " Ja te razumijem" rekla je prilika pored mene i pružila mi ruku da ustanem, prihvatila sam ju i zagledala se u njegove zelene oći, dok sam u desnoj ruci vrtila bijeli obiteljski pečat ( koji je zapravo prsten) s inicijalima A.G. "Ali kako, mislim ti si živio prije skoro tisuću godina?!" u zadnje vrijeme sve manje stvari shvaćam, a sve sam više zbunjena, ovo je još jedna od takvih situacija. vi biste bili da se pred vama pojavi osoba za koju znate da je umrla i to davno, da je do sad od nje trebala ostati samo sjećanje na nju, da je čak i prah njezinih kostiju treba nestati. On se nasmije. "Zbilja me zapanjuješ, kada je u pitanju Demian svoje misli štitiš kao da su od zlata, a kada se pojavi netko s tvojim prezimenom jednostavno ih ostavljaš ne zaštićene." na ovo nisam ništa odgovorila, nije bilo smisla svađati se kad je ionako bio u pravu znali smo to oboje. "I dobro kako , jednostavno nerazumijem kako" jednostavno nisam mogla razumijet kako je živ, zar vas nebi zanimalo. "Ti baš ne odustaješ,jednostavno, animagus sam" odgovorio kao da to sve objašnjava, "To i dalje ne odgovara na moje pitanje, kakve veze što si animagus, gotovo sam sigurna da su svi iz obitelji bili animagusi, pa i jasam."počelo me živcirat zašto mi jednostavno ne odgovori na pitanje punom, jasnom rečenicom, umjesto što mi odgovara u zagonetkama. "Kao prvo nisu svi bili animagusi, kao drugo, ti samo iskorištavaš Taschinu moć nisi sama razvila sposobnost preobrazbi i kao treće mogu se preobraziti u feniksa. A feniksi su besmrtne životinje, jednom kad uginu jednostavno se opet rode iz pepela. Posljednjih 900 godina proveo sam kao feniks tako da zapravo i nisam mogao umrijet." sad je bio ozbiljan dok je to govorio kao da je riječ o nećemu što će jednog dana spasiti svijet. "Ako je tako jednostavno zašto se onda svi nebi preobražavali fenikse i tako živjeli vjećno" zanimalo me , jednostavno zašto nebi, pa nitko ne želi umrijeti (osim mene naravno, ali ja se ne računam). "Nije baš tako jednostavno, izuzetno je komplicirano preobraziti se u feniksa upravo zbog te njegove besmrtnost. Ne može velik broj čarobnjaka to postići, do sad samo desetak" to je bio njegov odgovor. I da sam htjela još nešto pitati mislim da mi nebi odgovorio tako da nisam ni pitala. "Sutra je posljednja etapa Mjesečevog buđenja, a ako se nevaram ti još uvijek nisi riješila zagonetku i otkrila svoje ime" na ovaj zadnji dio se cinično nasmijao, nije mi baš bilo jasno (opet) zašto, no nisam ništa rekla. "Sve je počelo i sve će završiti u Gryffindorskom svetištu." sljedeći trenutak ispred mene se nalazio prekrasni feniks koji trenutak kasnije nestao u noćnom nebu, a ja sam ponovno ostala sama u noći s obiteljskim pečatom koji sam vrtila među prstima.
Post je objavljen 22.06.2007. u 23:56 sati.