Sjedim na obali mora , ljetni solsticij je .
Najkraća noć , uskoro će zora .
Mjeseca nema jer je otišao na južnu polutku
prije tri sata.
Božanska ljubav tad . . . , dirnula me je ...
Ovdje i sad , beskrajna ljepota buđenja dana
Iz mraka u svijetlo , iz smrti u život
Budi sad . . . , Budi ovdje . . .
Zora je krenula a meni na um došli su stihovi
od Harija Rončevića :
Kad jednom ovom zafalim se tilu
Kada jednom ovom zafalim se tilu
Šta je cili život snilo kraj tebe
Pusti nek' te ova pisma otme bolu
I polako razdili me od tebe
Kad me jednom noć ne isprati u zoru
Kad me tvoji poljupci ne probude
Pusti jugu neka prospe me po moru
Neću suze i po dobru pamti me
Pusti nek' te ova pisma otme bolu
I polako razdili me od tebe
Kad me jednom noć ne isprati u zoru
Kad me tvoji poljupci ne probude
Pusti jugu neka prospe me po moru
Neću suze i po dobru pamti me
Kada jednom ovom zafalim se tilu
Post je objavljen 22.06.2007. u 18:57 sati.