Bijeli Stojadin je vijugao niz serpentine prema Obrovcu.
Sjedio sam na suvozačevom sjedalu gotovo gurnuvši glavu kroz otvoren prozor jer je auto zaudarao na ovce.
Mučnina mamurluka u kombinaciji sa vrućinom plus smrad i vijuganje me tjeralo povraćat.
Stali smo kod zrmanjskog mosta.
-Hvala na vožnji!
Neuredna bradata spodoba mi je samo kimnula.
Prelazeći most sreo sam Džankija kao nosi ogroman zavežljaj na leđima.
-Bok! Kako je?
-Ide!
-Koji će ti k... to čudo na leđima?
-Nosim pripremit' mrežu, idem večeras na ribu.
-Gdje ćeš je bacit?
-Uzvodno!
-Pa zar nije zabranjeno lovit' mrežom na rijeci.
-Razapnem mrežu, bacim štapin dinamita i nabrzinu izvadim.
-Jebem te luda!
-O'š sa mnom?
-Neću, moram za Zagreb.
Sljedeći ujedno i zadnji put sam vidio Džankija na tv ekranu kako objašnjava reporterki da neće njega ustaše sjebat jer je spreman.
Imao je zapaljenu pljugu u gubici a iz unutrašnjeg džepa traper jakne su virili štapini dinamita sa fitiljima.
Kasnije sam čuo da se pretvorio u najžešćeg četnika u Obrovcu.
Družio sam se s njim godinama a da uopće nisam znao da je Srbin!
(Pas mater! He, he, he...)
Otišao sam do benzinske pumpe i na njoj vrebao putnike prema Zagrebu usput stopirajući na cesti.
Nakon sat vremena sam uletio tipu koji je bio solo u nekakvom pik up terencu.
Lik duge crne kose, orlovskog nosa, suhonjav ali vitalan za svojih pedesetak godina
-Može do Zagreba?
-Prolazim pored Zagreba, idem za Njemačku.
-Prošetat ću!
-Upadaj!
Sjeo sam u vozilo koje je bilo mila majka u odnosu na stojadina i još k tome klimatizirano.
Vozili smo se iznad kanjona Zrmanje, na kazeti su se vrte Enimalsi. Ma milina!
-Od kud putujete?
-Imotski.
-Zašto niste išli preko Knina?
-Morao sam svratit do Biograda.
-Ah!
-Ne moraš mi govoriti vi.
-Jebi ga, navik'o sam.
Krivudali smo cestom i uskoro prošli kroz tunel.
Pri spuštanju prema Gračacu mi se obratio:
-Dodaj mi bocu iza tvog sica
Posegnuo sam rukom i izvukao bačvastu dvolitrenu bocu za vinu i pružio mu.
Kratko je nagnuo, suknuo iz boce i pružio je meni.
-Jesil' žedan?
-Jesam!
Primi sam bocu ispunjenu bezbojnom tekućinom i nagnuo uvjeren da se radi o vodi.
Niz grlo mi se sjuri žar rakije, spustio sam naglo bocu ali su mi usta ostala puna te sam progutao i umalo povratio.
-Jesil' dobro?-Dobacio mi jebeni indijanac uz smjeh.
-Jesam!-Prostenjao sam kroz stisnuto grlo
Nastavili smo put pijuckajući rakiju tako da je komunikacija postala življa.
Saznao sam od čovjeka ima bordel u Hamburgu i da svaki put kad putuje iz Imotskog do tamo iskapi dvolitrenu bocu rakije.
Dokotrljali smo se do Zagreba bez ikakvih problema, čak mi je izašao u susret i odvezo me do kružnog toka u Novom Zagrebu.
Došao sam u kvart podgrijan rakijom, svratio doma, obavio najnužnije i izašao van.
Pošto sam skupa sa svom svojom ekipom retardirao još u osnovnoj zbog zloupotrebe alkohola i droga tako je to imalo za posljedicu da smo se još godinama poslije nalazili ispred osnovne škole pa se uputih tamo.
Udobno ljetno veče je remetila buka ekipe na parkiralištu ispred škole.
Blaženi, Pijani i Pekar su stajali pored automobila Pijanog koji je bio okićen kanistrom na krovu.
-Bok ljudi! Šta ima?
-Evo pijani je dovuk'o kanister tuduma iz Zagorja. Hoćeš?
-Daj!
Gorkastoslatkastokiseli okus mi scuri niz grlo.
-Ovo je strašno!
-Ma boli te kurac! veli pekar
Pijani sa cerekao.
-Kako ste uspjeli popiti tri litre ovog užasa? Izgovorio sam dok sam rukom vagao i promatrao kanister.
Nastavili smo lokat slušajući muziku iz auta koju je Pekar stalno mjenjao.
-Daj čuj ovo!
Nakon minutu.
-E, a čuj ovo!
I tako je sat vremena nadrkavo po kazetama Marka Brecelja vrteći i tražeći baš određenu pjesmu.
Popizdili smo!
Na kraju Pijani zaključao svoju Zastavu 128 i ostavio samo zadnja vrata otvorena pored kojih je dežurao.
Blaženi je smoto džoint pa smo nastavili zajebanciju.
Pekar je u jednom trenutku ponovno pokušao uskočiti u auto nebili promjenio muziku, Pijani ga je zaustavio ali su pri natezanju srušili kanister i pune čaše s krova.
Krenule su psovke i naduvano hihotanje u čast prolivenog vina i Pekarove gluposti.
Zaključili smo da bi bilo red da nas sve lijepo počasti kod diskonta u Ciboni.
Sjeli smo u autu i krenuli.
Pijani je imao osobinu da vozi sporije što je pijaniji.
Nikad se nisam brinuo sjest s njim u kola pa makar nije mogao hodat.
Promatrao sam njegovu facu ukrašenu smješkom i pljugom u bezubim ustima.
Oči bi mu bile na pol koplja, izgledalo bi ko da spava na trenutke ali on bi sasvim uredno milio po cesti tako da smo ga požurivali.
Kupili smo tri litre, dve vode i otišli na klupice uz željeznički nasip.
Cugali smo i galamili.
Uskoro su stigle prijetnje milicijom iz obližnje zgrade.
-Hajdmo kod mene u garažu- rekoh
Ekipa se složila pa smo ponovno mili nazad.
Garaža je bila mjesto gdje smo se opijali na opće veselje stanara zgrade.
Ok prostor, jer se radilo o dvije spojene garaže koje su imale visoki strop, unutra sam ubacio stari kauč, par stolica oko sklepanog stolića.
Ušli smo i raskomotili se.
Pekar i Blaženi su se uvalili na kauč dok smo Pijani i ja sjeli na stolce.
Blaženi je ubrzo zaspo a nakon njega i Pekar.
Blaženi je u jednom trenutku počeo petljati oko hlača, mumljao je dok je otkopčavao šlic, izvadio kurac, lijepo se popišao po sebi i nakon toga nonšalantno zakopčao šlic.
Taj prizor nas je razveselio ali obzirom da nismo mogli od njih očekivati nikakve druge spektakle odlučili smo otići na biljar u Divnu.
Zaključao sam Blaženog i Pekara u garažu da ih nebi netko ukrao i odosmo.
Divna je birtija sa biljarom koja je danas zatvorena jer su pekli pse umjesto janjaca i bačeno je par bombi radi sumljivih poslova gazde.
Odlazili smo tamo jer je bilo jedino mjesto koje je radilo non stop.
Ušli smo u prostor i pošto nije bilo mjesta za biljarskim stolovima sjeli uz šank.
Na kraju smo morali igrat sa nekim lokalnim đilkošima jer je postojalo nepisano pravilo da pobjednik ostaje na stolu.
Izgubili smo par partija i plaćali cugu kretenima cijelo vrijeme se cereći dok smo stajali nakrivljeni poduprti biljarskim štapovima.
Odustali smo i zaključili da je bolje da cevčimo pivu za šankom i štedimo pare.
Izašli smo sa svitanjem iz birtije.
Pijani je vozio brzinom kojom su crte ceste prolazile mimo nas jedna u sekundi.
Vozači koji su vozili pored i iza nas su trubili i galamili kroz otvorene prozore.
Pijani nije niti jednom gestom pokazivao da uopće išta čuje samo je cigaretu prinosio pepeljari iz gubice tresući cigaretu iako bi mu prije toga pepeo završavao u krilu.
Pijani je stanovao u centru na Trgu Žrtava fašizma, a obziro da sam imao dogovoren urološki pregled na Šalati zbog neobične pojavnosti na spolovilu, otišli smo u birtiju blizu njega gdje su se skupljali lokalni alkosi.
Popili smo po piće on je otišao doma a ja sam produžio u bolnicu.
Stigao sam među prvima i dobio broj koji obećava brzi pregled.
Nakon petnaestak minuta sestra je izgovorila moje ime.
Urolog pita što mi je, ja ga izvadim, on spali nekakvu spravu koja je podsjećala na malenu grabljicu i zagrebe po ranici na spolovilu.
Poslao me van da čekam nalaze brisa.
Vrijeme je odmicalo i nakon sat-dva pozove me ponovno unutra.
Ušao sam u ordinaciju gdje me dočakala cijela gomila bijelih kuta koja se međusobno obraćala sa kolega, koju je predvodio jedan kojem su se svi obraćali sa profesore.
Specijalista koji me je pregledavao zatraži od mene da skinem gaće pred svom tom svitom među kojom je bilo i žena.
Skinuo sam gaće.
Urolog približi lampu mom spolovilu i cijela se svita nagne i znalački počne promatrati nevjerovatnu pojavnost na mom ponosu.
-U brisu je nađeno par spirotehi- veli jedan
-Po Kohovom pravilu ih treba biti osam u okularu- veli druga
Stajao sam i sa zanimanjem promatrao jednu od "kolegica", predpostavljam studenticu, koja me je pogledala u oči i ja joj namignem.
Jato kuta je dalje nešto znalački raspravljlo pri izlasku iz ordinacije te ostadoh sam sa specijalistom urologom.
-Dali znate o čemu se radi?
-Ne znam, možda je sifilis.
-Jel' vi to ozbiljno? Pa zar nije sifilis iskorjenjen tu kod nas?
-Izgleda da nije.
-Što da radim?
-Ispirite u fiziološkoj otopini tjedan dana pa ćemo vidjeti.
Izašao sam van i krenuo prema doma.
Cijelim putem sam imao osjećaj da sam nešto zaboravio.
Stigao sam doma i napokon legao.
-Sranje!!!
Sjetio sam se da sam ostavio Pekara i Blaženog zaključane u garaži.
Stigao sam do garaže gdje sam vidio okupljenu dječurliju oko vratiju.
Pekar i Blaženi su im, kroz rupice na vratima, pokušavali objasniti kako trebaju pomoć jer ne mogu izaći van.
Digao sam vrata i oni su izašli van.
-Ti nisi normalan! Skoro smo crkli unutra!-veli Pekar
-Sory, zaboravio sam na vas.
-Moram nešto popit'! Ajdmo do diskonta.
Krenuli smo po zvizdanu prema diskontu.
-Gdje si bio?
-Ne pitaj.
Blaženi je tenturao za nama dok mu se na hlačam nazirala mokra mrlja.
Stigli smo do diskonta gdje smo našli Bracu i Hrkmana.
Pekar je ušao sa Bracom u diskont iz kojeg je izašao sa kašetom pive.
Krenuli smo lokat i ja sam došao na brilijantnu ideju da bi smo mogli otići u moju kuću na moru blizu Zadra.
-Dosadno mi pit' pivu!- Ispali pekar i otiđe ponovno u diskont i uzme dve litre i vodu.
Dogovorili smo se da nam je to za put.
Braci se ideja nije svidjela dok su Hrkman i Pekar pristali, Blaženi je bio u takvom stanju da se nije bio sposoban izjasniti.
Krenuli smo, Blaženi je ustao u namjeri da pođe s nama ali je izgubio ravnotežu i pao sa betonskog plato.
Pohitali smo vidjet dali je čitav.
Pao je na leđa sa visine od oko metar i po na hrpu kartona i nije mu bilo ništa.
Zaključili smo da je ok i krenuli.
Sjeli smo na tramvaj, došli do kružnog toka i prošetali prema izlasku iz Zagreba u smjeru Karlovca.
Na cesti smo zatekli par kako stopira pa smo sišli malo niže i digli palac.
Ubrzo nam je stao kamion.
Prišao sam vratima i otvorio ih. Unutra me dočeka lice kosijanera nalakćenog na volan koji je bio omotan trakom za pakiranje paketa.
-Jel' može do Zadra?
-Jel' može do Pule?- odgovori ovaj
Mi svi uglas odgovorimo:
-Možee!
Nastavili smo dalje starom Karlovačkom jer nije htio plaćati cestarinu.
Bili smo zgruvani u kabini namjenjanoj za najviše troje.
-Zašto nisi stao onima prije nas?
-Ne rade mi kočnice baš najbolje.
-Što ćeš u Puli?
-Vozim scenografiju za pulski festival
-Zanimljivo!
Krenuli smo mućkati gemišt u bocama i piti.
-Ne biste me ponudili?
-Ti voziš!
-Ma boli te kurac!
Vožnja je postajala sve veselija.
U jednom trenutku Pekar zatraži da stanemo jer je vidio nekakav dućan.
-Idemo uzet' nešto za pojest.- veli Pekar
Stali smo, Pekar i Hrkman su otišli do dućana.
-Nismo se ni upoznali!- rekoh pružajući ruku
-Mario.-
Nastavili smo čavrljat kad u jednom trenutku...
-Bok te jebo!-Veli mario
Pogledao sam u retrovizor, kad eto ti Pekara kako donosi kašetu pive.
Šou je nastavljen putem i uskoro sam zaspao.
Probudio sam se u Gorskom kotaru, dok su oni u međuvremenu stali i boravili neko vrijeme u birtiji. Vani se već smračilo.
-Gdje smo?
-Di si bija, bija, bija kad je grmilo, kad je grmilo... - zapjevaše mi Pekar i Hrkman dok se Mario smijao.
Gledao sam bunovan van na cestu okruženu borovima i pokušavao se prisjetiti kako sam dospio ovdje.
-Mario, Mario! Stani!- Zavapi Pekar
-Što je!?-
-Nije mi dobro! Stani!-
Mario je počeo usporavati i uskoro došao do nekog ulegnuća na kojem se krenuo zaustavljati i na kraju naglo stao, u istom momentu je Pekar ispustio mlaz rigotine po sred šajbe zajedno sa gibisom koji je zvizno o nju.
-O shit! Pas mater! U kurac!- vrištali smo dok se rigotina odbijala po nama
Na kraju smo zajedničkim snagama čistili kabinu u onolikoj mjeri koliko se dalo i uskoro nastavili put širom otvorenih prozora.
Stigli smo do Pule i netko nas je uputio do diska Piramide.
Stali smo na parkiralištu izašli iz kamiona i nastavili natezati pive.
Pored nas je bio parkiran kombi pored kojeg su stajali tipovi u sličnom stanju našem.
Počeli smo velikodušno razmjenjivati pive i dijeliti alkoholni trans.
Uskoro smo toliko malaksali da smo morali leći.
Mario se uvukao u kabinu a mi smo se uvukli u kamion, podrapali tkaninu namjenjenu scenografiji pulskog filmskog festivala umotali se u nju i zapali ko anđeli.
Probudili smo se pijani.
Mario je lagano pokrenuo kamion nakon što smo mu se pridružili u kabini.
Vozio je a mi smo buljili kroz šajbu uživajuć kiseo miris bljuvotine pomješan sa morskim zrakom.
Stigli smo do arene i izašli iz kamiona.
Mario je hodao uz arenu ispitivao prolaznike dali je ovo Pula.
-Ne mogu vjerovati da smo stigli!!!-Prokomentirao je.
Otišli smo na kavu nakon koje smo se razišli.
-Ne mogu više, idem doma.-Veli Hrkman
-Ajdmo do Rovinja, tamo Kurc ima apartman!- Rekoh
-Jel' si siguran da je tamo?- Pita Pekar
-Nisam.
-Ajdmo!
Otpratili smo Hrkmana na bus i krenuli prema izlazu iz Pule.
Usput smo svratili na škembiće koje smo zalili sa litrom i vodom.
Nakon okrepe je bilo lakše, stali smo uz cestu i počeli stopirati put Rovinja.
Nakon podužeg stopiranja nam je stala jedna pristala gospođa koja umalo nije odustala kad je vidjela u kojem smo stanju.
Sjeli smo u automobil i Pekar je počeo lupetati odvratne gluposti tako da se žena počela tresti od straha.
Pokušavao sam spiku isfurati na dobrohotnu šalu ali nije išlo.
-Stanite ovdje gospođo!- Povika Pekar
Uz cestu koja je pičila kroz pustopoljinu kočila se kuća na čijim je crijepovima velikim slovima pisalo DISKONT.
Izašli smo iz auta i ukotrljali se u prostor dućana.
-Jel' imate hladne pive?-
Tip za pultom pokaže na škrinju.
Otvorili smo poklopac i ugledali dupkom punu škrinju Uniona.
-Zadržat ćemo se ovdje neko vrijeme!- Ispali Pekar
-Slažem se!-
Sjeli smo za stol postavljen pored kuće i krenuli sa masakrom.
Utakali smo pive u sebe povremeno poljevajući glave vodom iz šmrka koji se tu našao.
Ne znam kako smo se na kraju našli u rovinjskoj konobi žvačući srdele i pijući vino.
Sve je bilo na rubu incidenta.
Mahnito pijanstvo nas je vodilo dalje kroz grad, hodali smo naokolo i nekako stigli do diska Monvi.
Ušli smo unutra.
Prvo sam pokušao plesat' ali jednostavno nisam imao nikakve koordinacije.
Pekar se skinu gol do pasa i bos tenturao naokolo vrijeđajući sve oko sebe.
Uskoro su nas izbacili van.
Posvađali smo se i razišli.
Hodao sam kroz nekakav park i tresao se.
Bilo mi je hladno.
Unatoč tome što je bilo sred ljeta plaćao sam danak alkoholu, nespavanju i slaboj ishrani.
Ugledao sam veliku prizemnu zgradu i pomisli kako bi bilo dobro se uvući nekako u nju.
Prišao sam zgradi.
Primjetio sam dugi niz malih prozora na kant od kojih su neki bili otvoreni.
Popeo sam se na nekakvo žbunje i dosegnuo otvoreni prozorčić kojem sam izvukao metalni osigurač šipke koja ga je pridržavala.
Popeo sam se i potrbuške krenuo kroz prozor.
Nije išlo.
Nakon toga sam se zarotirao i dohvatio cijev iznad prozora u unutrašnjosti.
Povukao sam se unutra i pao na leđa s visine od oko dva metra.
Bolno sam zajuknuo ležeći na podu, pogledao sam oko sebe i ugledao neki tamni pravokutni prostor u koji sam se uvukao.
Probudio sam se ležeći na leđima.
Dnevno svjetlo.
Gledao sam iznad sebe nekakav čudni mehanizam.
Okrenuo sam se na bok i pogledao van prostora u kojem sam se našao.
Vidio sam glatku dugu stazu koja je bila omeđena žlijebovima i stepenicom.
-Kuglana!!!-
Prebirao sam po iscjepkanom sjećanju i sjetio se bolnog pada.
Čuo se razgovor.
U prednjem dijelu kuglane je postojao šank gdje su se ispijale prve jutarnje kave.
Pogledao sam gore prema prozorima i zaključio da nema šanse da se popnem i izađem od kud sam došao.
Pažnju mi je privukao prolaz prema wc-u.
WC je imao ulaz iz prostora za kuglanje i iz prostora sa šankom.
Ušao sam u wc i doveo se u red koliko je to bilo moguće.
Uspravio sam se i sigurnim korakom krenuo iz wc-a prema izlazu, pozdravio sam konobara s -dobro jutro- i izašao van.
THE END
Previše sam lijen da bih kitio pa mi oprostite što pišem ovako telegrafski.
Post je objavljen 22.06.2007. u 11:38 sati.