Prvi put nisam mogla zadržati suze kada mi je prijatelj prestao glasno plakati, ustao iz klečećeg položaja pod drvetom, obrisao suze rupcem i došao do mene u crnoj košulji, crnim trapericama i elegantnim cipelama da me zagrli. Njegov je stisak bio pretužan da bih mogla ne zaplakati. A i nadala sam se da iza njegovog ramena nitko neće vidjeti suze. Nakon prvog plača mi je sve bilo preužasno. Pokušala sam doći do Marinovog lijesa, ali na pola puta sam vidjela djevojku, koja je tako silno bila zaljubljena u njega, kako stoji s bezizražajnim licem. Pitala sam hoće li se približiti sa mnom, zaklimala je glavom i proizvela zvuk koji je govorio da nema šanse. Razumjela sam. Pogotovo kada sam napravila dva koraka unaprijed. Čula sam krikove sestre i majke koji su me tako slomili. Počela sam se gušit u suzama, krenula je sprovodna muzika, donijeli su velikog plišanog pingvina s KoRn majicom. Na svaku gestu su suze same tekle, pretužno je bilo, pretužno!! Slom najveći sam doživjela kada se uzdigao križ koji je povorka trebala slijediti - nadgrobni drveni križ s natpisom
"MARIN ZRILE
1983 - 2007"
. Gledam križ čovjeka s kojim sam neki dan pričala i zabavljala se (kao što su činili svi), osobe koja ima dvadeset četiri godine i koja ima mnogo pozitivnih kvaliteta, a sve mane su se u smrti pretvorile u vrline.
Kada sam samo na trenutak zamislila sliku njega kako na posao ide biciklom i kada..kada se dogodi vijest iz mupa