Znam, znam... nema me. Istina je, bacila sam se u neke druge vode, a kratke i postove bez (po meni) nekog smisla očito ne znam ili ne želim pisati. Ali ovaj današnji dan moram zabilježiti. Onako zbrda-zdola jer padam sa stolca, krepana, čudeći se kako me danas nije strefio infarkt.
Daklem, danas je dan prije odlaska u domaju, a to je već samo po sebi stresno... pogotovo ako sve obavljate zadnji tren, jer doktore je nemoguće više uloviti i svi vas stavljaju taj zadnji dan. Vani pakleno. Prvo na posao. (Ne)zgodu s posla sam mislila izostaviti, jer ne želim pisati o poslu, pa samo djelomično, zbog općeg dojma. Naime u jednom razgovoru sam skužila da stojim, zapravo čučim u lokvici mokraće i da mi je torba isto tako u toj lokvici... Inače mi je posao jako lijep, ako zanemarim ovakve situacije. I mokraća nije bila moja. I to je sve što želim reći o tome.
Onda jurim kod doktora (o.k. biti ću konkretnija, jer je stvar u detaljima) odnosno ginekologa jer sam se zarekla da ću prije godišnjeg otići na kontrolu i skužim par sekundi prije nego se trebam "prikazati" mom dragom gosponu doktoru koji mi se razveselio kao da smo najbolji prijatelji (a kad bolje razmislim takva vrsta kontakata valjda zbližava i potpune neznance), da sam upravo dobila onaj mjesečni izljev za vrijeme kojeg se ne običava posjećivati ovakve stričeke.
I onda se sa opravdanim razlogom za ubijanjem u jelu, dogovorim sa Savršenim da odemo u naš kineski , zaobiđem na kraju prežderavanja ono toplo vino ili rakiju od ruža jer moram izaći na +40. Izađem tako najedena i stvarno mi pozli, a kvart samo beton i hlad u tragovima.
Doteturam se do vrtića, jer djevojčicu su danas tete u vrtiću sa ostalom djecom odlučile posalti ranije doma. TAko da smo ih pokupili u 14 i morali vratiti u 17 ponovo na ljetnu oproštaljku. A svih osam teta i podteta (hijerarhija je ovdje bitna) su se bacile na kićenje dvorišta, premda već danima najavljuju oluju, a jučer su je potvrdili. I na moja jučerašnja zapitkivanja (znam da sam totalno nepopularna i neukalupljena mama i da im je zlo čim dođem i samo složim facu z apočetak konverzacije) da li su slušajno čule (postoje danas razna čuda tehnike iz kojih glasovi govore upozornja i prognoze) za prognozu o oluji, samo su slijegale ramenima. One su odlučila to ignorirati. O.k. pomislim ja, valjda imaju plan B.
I nakon jednog djevojčicinog ispada kod kuće, i mog ubrzanog lupanja srca koje očito ne ponosi vrućinu, odgodimo dermatologicu uz nevjerojatan pokušaj da joj objasnim kako ću samo doći koji sat kasnije i njezino objašnjavanje kako ona više nema termina jer nitko nije otkazao. A ja zavapim da sam ja upravo otkazala, pa ću ponovo za-kazati...ma ne to u austrisjku glavicu ne ide. I dobro, ja ne odgodim nego otkažem, jer po recepte mogu doći i bez termina...ali to je jedan druga priča
I spremimo se nas dvije na priredbu, a vani se sve zamrači, zacrni, vjetar počen fijukati, ali u našem dvorištu to još ne izgleda strašno. I odlučim se ja što prije krenuti jer nam vrtić i nije tako daleko, pa ako požurim stići ću prije oluje. I nazove me Savršeni i počne mi opisivati meteorološku situaciju (opčinjenost ovom temom je ucrtana u genetski kod njegovih predaka) i ja ga s odlučnošću Majke Courage otpilim i krenem s djevojčicom i kolicima...a ono pravi orkan, twister, tsunami...sve u jednom. I idem ja dalje, još ne pada. I dođemo zadnjim snagama, oči nam pune prašine, a ekipa sve skuplja iz dvorišta i unosi u vrtić. I pomislim ja ...dobro, samo ćemo se premjestiti u dvoranu za vježbanje...Roditelji došli u velikom broju, svi se nekako organizirali da pokupe djecu ranije, odu doma u najudaljenije krajeve Beča i ponovo se vrate...A Plavi anđeo, ravnateljica, šminkerica po profesiji, ravnateljica po hobiju, izjavi kako je njoj volja za proslavom prošla, i neka se svi nacrtaju ponovo iduću srijedu.
I ja ne mogu doći k sebi...čekam neku pobunu, reakciju, prijedloge...Ionako smo svi tu, hrpa klope, cuge, klinci veselo skakuću svi u istim majicama. Ali ne...svi šute, zahvaljuju se ....međusobno i sebi u bradu brbljaju kako je to bez veze, ali se samo mirno pokupe....
O Bože, ja gledam i ne vjerujem. I mislim si, ajde probati ću to i ja prihvatiti tako mirno kao i ovi domoroci, ipak se moram naviknuti....I zovem Savršenog da je fajrunt, prije početka, ali da ne možemo doma pješke dok ovo nevrijeme ne prestane. I dio roditelja se pokupi, druga polovica se ne usudi izaći van. A ja onako diskretno pitam jednu tete zar ne bi mogli možda u dvoranu, a ona mi objašnjava kako je gimnastička dvorana premala za sve ljude (ostalo nas je petnaestak) i ja skužim kako oni ne znaju improvizirati. AKo nije tamo gdje su oni najavili, onda nije nigdje.
Probam si zamisliti ekipu u sličnoj situaciji u nekom hrvatskom vrtići i svu silu emocija i ponekog agresivca koji se ne daju doma i sami odnose stolce i rade si zabavu.
Frust-to je jedina riječ koja mi pada na pamet. Oni su isto iznervirani, glupo im je to da nema plana B ili da se nešto ne poduzme, ali nitko neće ništa reći. Plavuša je ovdje zakon. I to je to.....njezina se riječ poštuje. O Bože, kako je naporno nekda živjeti u civiliziranoj zemlji gdje se poštuju odluke....
Ipak su nam dali da se malo sjednemo, djeca su se malo poigrala, jedini striček odgajatelj iz Amerike je malo svirao na gitari, ali sve je je bilo nategnuto jer je plavuša odredila da zabave nebu danas bilo , pa čim je kiša popustila nas je lijepo obavijestila da sada možemo ići.
Odjurimo mi po kiši i vjetru doma, ohladilo se za deset stupnjava u sat vremena, dođemo mokre i bacim se na pakiranje , a Savršeni u borbu za svoja prava kod dermatologice.
Usput dolaze frendovi sa pošiljkom za Zagreb (halo Bing, kako sestra?) i taj tren dok oni zvone, dolazi djevojčica u plaču da je ugurala u nos košticu od trešnje. Ja par sekundi odlučujem što ću prije, pokušam vidjeti gdje je koštica, ostavljam ju i otvaram vrata i u panici objašnajvam što se dogodilo. Pokušavam pumpicom izvadidti zaglavljenu košticu, a onda frendica kaže neka samo jako puhne kao da puše šmrkljiće, usput ispriča kako je ona ugurala u obje nosnice grah za koji nije nitko znao dok ga baka nakon tri dana nije otkrila kao nabujali i proklijali dodatak u nosu, djevojčica par puta puhne i koštica iskoči.
NAkon meteža, smirivanja, divljanja od veselja da ne moramo u ambulantu na vađenje, djevojčia se baca na ne znam koji crtić (dan prije puta je totalni raspašoj, jede se slatko, gleda se teve bez granica...) a ja se tek bacam na pakiranje.
Ali to je jedna druga priča...jer ja ne znam spakirati malo, i sve, ali baš sve nosim sa sobom. I sad su već sitni sati, ja više ne osjećam kičmu ni noge, vani je zahladilo, došla je svježina....i doznajem da je danas u Beču dvoje ljudi poginulo u tom nevremenu...Užas.
Stvarno smo imale sreću...preživjele oluju, i tko zna što još...
Umorna, preumorna za razmišljanje, zaključivanje, žaljenje zbog izgubljena dva života sugrađana.
Bijesna, isfrustrirana ograničenim Austrijancima (to je očito dio prilagođavanja)
Zadovoljna zbog spakirane gomile stvari
Zaokružena ovim jadanjem vama
Uzbuđena i vesela zbog odlaska u našu malu oazu...koja mi treba više nego išta
Bila je to jedna od onih oluja koje trgaju i bijesne, a onda slijedi smiraj
I jedan totalno ludi dan
Koji sam ipak htjela barem na kraju podijeliti s vama
Baj,baj...
Post je objavljen 22.06.2007. u 00:07 sati.