U osamdesetima bi svake dvije-tri godine puknula senzacionalna vijest kako je negdje u azijskim bespućima pronađen japanski borac iz 2. svjetskog rata koji se sve te godine skrivao po mjesnim džunglama, na znajući da je rat odavno završen.
Tipično, kineski ili korejski znanstvenici koji se bave podzemnim vodama i drugim čudima, nabasali bi na čovjeka izoštrenih čula, odvojenog od civilizacije, u pravilu podoficira japanske vojske, kojeg je igra sudbine odvojila od jedinice u onom presudnom času kad se pisala povijest. Nesretni Okabe (ili se možda zvao Nakamura?) 40 je godina proveo u džugli, hraneći se korijenjem i bobicama, povremeno kradući kokoši, družeći se s leopardima, na znajući da je rat završen. Bio je vojnik; znao je upotrijebiti naučene vještine i jedina mu je misao bila kako se ponovo staviti na raspolaganje svom zapovjedniku.
Bio je dosta nekomunikativan onomad kad su ga Korejci izručili japanskim vlastima. Eno ga sad u Kyotu, u državnom institutu za izgubljene, primjernog zdravlja i izvrsne tjelesne spreme; čeka još uvijek da ga pozove ratni zapovjednik.
Trideset i nešto godina poslije Okabe je pošao u inozemnu turneju i pojavio se u Maksimiru. Obuko crnu košulju, kliče Thompsonu, diže ruku da nam pokaže koliki je kukuruz ove godine narastao.
Do sada mi se činilo da ta ekipa ne zaslužuje da se o njoj piše. Ako je tim ljudima baš super da nose crne košulje i viču zadomspremni, pa dobro. Ok. Jedino mi se čini da i Okabe i oni trebaju resocijalizaciju. Plus: možda ministar Primorac ne diže ruku tako visoko i možda njegova košulja nije tako crna, ali ja stvarno ne volim da mi ni minstar ni njegova supruga ne znaju da je onaj rat završio.
Ma, niti ministar ne bi bio dosta za ovaj post
Nego, vratio sam se u domaju i željno primio novina. Novine kakve već jesu. Katastrofa tu, katastrofa tamo, katastrofa da R. Kovač ne dolazi u Dinamo jer da banke ne primaju garanciju braće Mamić. I onda svjetlo na kraju tunela by tž. Piše tž u Jutarnjem da Udruga navijača Dinama piše Mamiću neka Dinamo angažira Paola Di Cania. Jer da Di Canio nije Maradona ni Ronaldihno, ima doduše 40 g., ali da srce ostavlja na terenu za svoj klub, te da mi trebamo takvog.
Prešućuje tž što je na stvari. Prešućuje tž da je Paolo Di Canio deklerirani fašist koji je svjesno riskirao milijunsku kaznu i suspenziju slaveći gol s navijačima Lazia fašističkim pozdravom. Prešućuju to i navijači i slavni tž koji je već milijardu puta u svojoj karijeri okrenuo kaput. A i navijači i tž predobro znaju zbog čega je Di Canio dobrodošao u Maksimir.
Tomislave Židače, to što radite je bijedno, ne prvi put. Vama nema pomoći. Okabeu još možda pomognu. A tko će pomoći nama?
Post je objavljen 22.06.2007. u 01:06 sati.