Malo čovjek ima prijatelja. Onih stvarnih. Tek dva do tri u životu.
Sjećam se vremena slabosti, kada su mi ti prijatelji značili sve na svijetu. I kada se činilo da bez njih ne bih opstao. Čak je vrlo vjerojatno da ne bih. Ili bi to bilo puno mukotrpnije.
A sad... Sve su dalji. Koliko god je to nekada izgledalo nemoguće, ipak.
Negdje u meni će uvijek biti hrpa zahvalnosti za svu pomoć. Ali sada treba dalje svojim pravcem, koji god on bio.
Stravično je kako ljudi mogu zazidati vlastite uši i u svakom razgovoru tražiti napade na sebe. A ja samo odustanem. Jer sam naučio... Ne vrijedi.
Post je objavljen 21.06.2007. u 22:44 sati.