Danas je dan nabijen emocijama!! Ispratih svoje osmaše... Držala sam se dobro dok nismo svečano ispraćeni do ograde škole, ali onda su me počeli grliti, vraćati se u suzama, plakali mi na ramenu ... i naravno da su i mene rasplakali... Nisam imala snage skinuti "razrednu" majicu, pa sam u njoj bila do kuće... Na leđima mi pisalo "raska", pa su neka nepoznata mi djeca, u Konzumu kod moje kuće odustala od kupnje piva kada su to pročitali...
Polako spremam Debelog Princa za nedjelju i njegov put u Lošinj...
Kod seke sam svakoga dana... Unazad četiri dana ne otvara oči... Dekubitus uzima maha... Afte su se zagnojile, pa joj curi gnoj iz usta... Strašno mi ju je gledati... Svakim danom sve strašnije i sa sve većom strepnjom odlazim u bolnicu... Znam da je sve u volji Božjoj i Njegovim rukama, no teško mi je što proživljava agoniju kojoj nitko (osim dragog Boga) ne zna i ne vidi kraja... Doktori kažu samo trenutno stanje koje i sama mogu iz liste pročitati... A i to je sve šturije i šturije... Moje su molitve se oblikovale u zamolbu- ili ju "vrati" ili ju uzmi- samo neka se ovo završi...
****
Molitva kaleža
Oče, pred Tebe donosim cijelo svoje biće,
kalež moje samoće.
Primi, o Gospodine, tu moju samoću
i ispuni je sobom:
Tvojim svjetlom - Tvojom ljubavlju - Tvojim životom.
Učini da, ti darovi mijenjaju mene
i neka se kalež mojega srca preliva
u srca svih onih
s kojima ću se danas susresti
lijepo im ukazujući Tvoju radost:
tvoj mir-
kojega ništa ne može uništiti.
Post je objavljen 21.06.2007. u 21:49 sati.