Ljuta sam...stvarno sam ljuta...život mi se mijenja, planovi, stavovi...i to me plaši.
Po prvi puta žalim što sam u „muškoj školi“, po prvi puta žalim što nisam otišla u neko zanimanje gdje nema toliko šovinizma i predrasuda. Nije mi jasno...kako to da, ako sam najbolja u razredu, jedina prolazim sa 5, najbolje poznajem struku, zalažem se, među najboljima sam u generaciji... a ipak me na poslu smatraju samo „curicom“. Dok se moji klošare da dobiju žig za odrađenu praksu-ja je zaista želim odraditi...a svugdje se suočavam sa predrasudama...i prošle godine...a još više sada...a što me najviše pogađa je to da one sada dolaze čak i od mog oca...da ni on usprkos svemu ne vjeruje u mene, te umjesto da mi dopusti da radim pravi posao, trpa me u ured kod papirologije gdje ću glumiti treće smetalo i neću imati posao. Zašto mi ne pruže priliku? Stvarno želim, volim i znam raditi...a svi me odbacuju ko staru krpu. Ne razumijem zašto barem On ne vjeruje u mene, zašto me ne podrži, zašto, usprkos svim mojim uspjesima...nikada nisam dovoljno dobra.
Nadalje se borim sama sa sobom...osjećam da se mijenjam...i strah me...neznam što ću...i kako pristupiti određenim ljudima...kao nekoga ne povrijediti i kao trenutno ja preživjeti sa tim osjećajima... a na žalost, u zadnje vrijeme imam na pretek vremena za razmišljanje...zbrka mi je u glavi, redoslijed mi se mijenja, nemam neke snove, gubim neke osjećaje...i osjećam se usamljeno i trebam potporu jer se bojim kroz sve to prolaziti sama...a nigdje nitko.
I, zašto se, usprkos svim uspjesima, dizanju prosjeka sa slabe 3 na 4.7, još se uvijek osjećam kao gubitnik, propalica, promašen slučaj...
Post je objavljen 20.06.2007. u 21:27 sati.