nisam dugo stavljao ovdje svoje pjesme, a trenutno me puca neka melankolija, pa sam našao jednu noviju pjesmu koju, eto, dijelim s vama... ima nekih dodirnih točaka sa trenutačnom stvarnošću, ali ima nekih kojih nema... uglavnom...
Lutalica
Moje ulice ječe
Tuđom boli
Ali sve je u tišini...
Moja staza dobro je prohodana
Tisućama nogu
Usmjerenih ka ničemu...
Čujem sirene kako me zovu
Ili mi to samo zvoni u glavi?
Duboka tišina ovih drevnih drveća
Priča mi najljepšu priču:
"Sve počinje umirati
Odmah kako je rođeno,
Drvo, ulica,
Ova staza, pa i ja..."
Glazba u mom srcu umrla je
Odavno – iščezla sve otkako
Sam izgubio ljubav iz njega
Pogledi, uzdasi, svako tu i tamo
Iskreni i odani; jer osim sjećanja
Oni su jedino što imam
za sebe.
Post je objavljen 20.06.2007. u 19:22 sati.