Ciceron:
.....prijateljstvo je sloga svega božanskog i ljudskog sa odanošću i ljubavlju......
Što je na svijetu život ako nemaš nekog s kim smiješ govoriti onako kao što govoriš sam sa sobom?
Zar bi bilo užitka u sreći kad ne bi bilo nekoga tko bi se njoj radovao kao i ti sam?
Teško bi bilo trpjeti nesreću kad ne bi bilo nekoga tko bi još teže trpio od tebe...
....prijateljstvo je dobilo ime po ljubavi, jer je ljubav povod sklapanju prijateljstva....
Oni koji se usuđuju od prijatelja zahtjevati najveće žrtve dokazuju tim zahtjevom da bi za njega mogli učiniti još dvostruko veće.....
....nema veće radosti, veće slave života negoli uzvraćati nekome prijateljsku odanost.
Za prijatelja treba da učinimo i one najveće žrtve koje sami za sebe ne bismo nikada podnijeli....
.....prijateljstvo je postojana stalnost, ono je vjera. Ne može se bez ako hoćemo da bar donekle pristojno provedemo život.
Kad nestane prijateljske odanosti, nestat će sve ljepote života.
(iz knjige M. J. Zagorke: Gordana)
Ovo sam prepisala iz svog djevojačkog rokovnika. Za one mlađe: mi nismo imali blog i internet, pa smo ovakve lijepe citate pisali rukom u rokovnik.
Na ovakvim i sličnim citatima sam odrasla i odgojena. Sad kad sam to pročitala nakon dvadesetak godina sam to shvatila. U međuvremenu se puno toga promijenilo.....Odrasla sam, tuklo me koješta, preko mojih leđa prešli dobri i loši događaji...... Dogodilo mi se iskustvo.
A ono kaže da je ovaj tekst - utopija.
Da, da imam ja prijatelje. I prijateljice. Samo, toliko me njih već iznevjerilo da, nažalost, nemam više povjerenja......
Imala sam prijateljicu, kao najbolju, oduvijek. Ustvari, nije oduvijek, točno se sjećam dana kad smo se upoznale: prvi dan škole u petom razredu..... U onoj teen-dobi smo se znale posvađati, ali, to je kao normalno. Povrijedila me par puta, oprostila sam joj. Poslije smo opet bile nerazdvojne. Kad mi je bilo najteže u životu, 1991.g. puno mi je pomogla. Poslije sam razmislila, mogla je, bila u prilici (radila je u Crvenom križu) nije se žrtvovala. Ali, tada mi je puno značila svaka pomoć.... I sve je bilo krasno nekoliko godina. A onda šok.
Primjetila sam da mi nestaju novci iz novčanika. A nisam ih baš imala puno. Jednom, drugi put....i svaki put kad je ona blizu......Možete li zamisliti kako sam se osjećala kad sam samoj sebi dokazala da je to ona? Kako sam se osjećala kad mi je nestalo jedva skupljenih 750 kuna, a trebali su mi za nešto jako važno? Plakala sam, njoj sam se žalila....ništa! I tada sam shvatila koliko je bezosjećajna i da ona meninikad nije bila prijateljica......još uvijek se mi viđamo, ali......gorčina i vječiti oprez je stalno prisutan. Preko svega toga sam prelazila, jer mi je pomogla kad mi je najviše trebalo..... Više mi to nije bitno, jer sam shvatila da je ona to radila iz koristi, naplatila si je poslije. A izgubila je i posao zbog džeparenja i još nekoliko prijatelja..... Nedavno me zvala za kumu svojoj kćeri! Odbila sam pod izlikom. Ali znala je. Mislim da je došlo vrijeme da i ona shvati kako je biti povrijeđen.....
Imam ja još nekoliko bivših prijatelja....."ako želiš izgubiti priatelja, posudi mu novce..." Istina je. Uvjerila sam se.
A imam i nekoliko dobrih prijatelja. Pozdrav mojoj kumi koja jedina zna za ovaj blog i čita ga povremeno. Ona mi je nekako prva, prava kuma.
Post je objavljen 20.06.2007. u 16:49 sati.