Mislio sam da te volim
onda kada te jako želim,
ljubavlju tjelela, koja jeste ljubav,
ali, egoistična i koristoljubiva.
Bijeda ljubavi tjelesne, rasla je,
čežnja za prijateljstvom isto tako,
da sam sve htio za prijatelje dati,
ali i očekivao isto toliko od svih
koliko su oni očekivali od mene.
I tako u ravnoteži životnih stvari,
ravnoteža se povremeno narušavala,
kao i prijateljstva koja nisu prava.
Svjestan da još nisam pravu ljubav sreo,
u tegobama mnogim Gospodina sretoh,
i prepoznah uzrok svih nemira svojih:
po težnjama tijela koja smrti vode
po težnjama duha koja srcu gode.
Dokle tijelu robujem Gospodina nema,
u molitvam mojim ponovno se vraća,
te jednoga dana, po molitvi saznah:
Prava ljubav ima temelje u Bogu,
dijeli se bez uvjeta u radosti davanja,
sama nema granica i granice ne poznaje,
dobri su joj uvijek djelovanja svrha
a ni loši nisu ograničenje njeno,
ona ne zna granice nacija i vjera,
i za nju ne postoji ni muško ni žensko,
svima se raduje i čini druge sretnim,
čineći ih sretnima ona se ostvaruje,
i sve nas vodi putem do mira,
sve nas obuhvaća i mir svima nosi.
Ona nije ohola, ne zavidi i ne zanosi se,
nego služi svima i radost donosi.
To je ljubav koja liječi od tjeskoba,
to je ljubav koja odnosi nam brige,
u svom ostvarenju uvijek vidi druge.
Ona zna odabrati pravi trenutak,
ona zna i vjeruje u novi dan,
u kojem će ispuniti volju Božju.
Post je objavljen 19.06.2007. u 23:22 sati.