Marketing
Shadow
Taj blagi osmjeh govorio je ono što sama nikad nije htjela reći. Iz njega
se mogla pročitati radost na granici s patnjom koju je gotovo sigurno osjećala,
koju je htjela prikriti. Nije bila na razini svoje generacije, iako već u kasnim
40-im ostala je na svojoj razini, nedokučivoj za druge, a mislili su da ona
nije na njihovoj.
Bila je kao dijete, ali svjesna svega što se događa oko nje.
To je dijete osjećalo više nego što su drugi mislili. Znala je voljeti,
pokazati da voli, znala se naljutiti ali to je pokazivala pred onima
koji su ju najbolje razumjeli-pred djecom.
Neki su ju iskorištavali, nije se bunila, slegnula bi ramenima, ali nije joj
bilo svejedno. Rijetki su joj pomogli, iako bi im svojim osmjehom vratila
deseterostruko.
Žalili su ju, ali od žaljenja nema pomoći. Hvalili su ju, ali od hvale nema mira.
A ona?, tako ranjiva na svu bi patnju uzvratila osmjehom, osmjehom koji bih
sad tako rado vidjela, ali nema ga.
Nije nikome rekla da ju boli, sve se dogodilo preko noći, slijedi nešto toliko put
rečeno-otišla je tiho, onako kako je i živjela.
Opet su ju žalili, umjesto da žale sebe. Možda su ju zaboravili, ali ona
ne bi zaboravila. Ne bi zaboravila ni kad je kome imendan, gledala
je u kalendar, ne bi zaboravila nazvati.
Njeno prvo pitanje uvijek je bilo:»Kako si?»
Zaslužila je mnogo više od društva u kojem je živjela, vjerovala je u Bibliju,
a ako ćemo i mi, onda neka bude njeno Kraljevstvo tamo gore, negdje tamo,
gdje god, ali neka bude.
Samo, znam da ga ne želi, ali podijelit će ga s nama...
Post je objavljen 20.06.2007. u 00:20 sati.