Ziveci sve ove propale godine sa gadostima sovinizma,cesto se sjetim rahmetli Omera Selmanagica,iz cuvene srebrenicke familije Selmanagic.Upoznao sam ga u sklonistu,pocetkom rata,kad je vec imao 83 godine.Omer je zivio u svojoj kuci na Kovacima,ali kako je granatiranje Sarajeva postajalo sve zesce,
preselio se kod svog zeta Muhameda Hadziomerovica,u stan u ulici Vase Miskina.U vrijeme Drugog
svjetskog rata zivio je u Zvorniku,gdje su bogati Selmanagici,takodje imali kucu i imanje.Prilikom njemackih racija,Omer je,rizikujuci vlastiti zivot,spasavao svoje komsije Srbe,krijuci ih na tavanu svoje kuce.
Pedeset godina kasnije slusao je detonacije srpskih granata koje su sijale smrt po opkoljenom Sarajevu.
Omer i njegova zena silazili su u skloniste posljednji,a odlazili prvi.Ulazio je polako,postapajuci se,i
pozdravljao nas na uvijek isti nacin:"Merhaba,dobro vece,cao."Njih dvoje su uvijek cekale dvije stare drvene stolice,ostavljene tu kozna kad.Bili su samozatajni i tihi poput sjenki.Odavali su onu zagonetnu gospodstvenost skolovanih i bogatih bosanskih muslimana,koja me je uvijek fascinirala.Tanak mlaz svjetlosti kandila i svijeca sirio se sklonistem,gubeci se u coskovima debelih podrumskih zidova.I sada vidim Omerovu figuru u sivom mantilu,sa crnom beretkom na glavi,njegovo smireno i ozbiljno lice.Listao je"Oslobodjenje",koje je tih dana jos izlazilo na velikom formatu,a onda se zagledao u neki naslov."Nisam
znao da smo se toliko mrzili",rekao je tiho,samo za sebe.U njegovom je glasu bilo ironije i gorcine,ali najvise suzdrzane tuge.Umro je dvije godine kasnije.Ne znam sta bi Omer rekao da je docekao vijest o pokolju Bosnjaka u Srebrenici.
Zbilja,otkud toliko mrznje u jednom narodu koji je pola stoljeca ranije u ustaskim logorima i sam stradao od mrznje?Nije li prije minulog rata vladalo stereotipno misljenje da su Srbi narod sa"najsirom dusom"
na Balkanu,a Beograd kosmopolitski grad,obozavan od cjelokupnog diplomatskog kora?Ako je u tom stereotipu bilo iceg empirijskog,kako je onda bilo moguce da"siroka srpska dusa"preko noci dozivi sunovrat,a Beograd postane mozak agresije na Bosnu i Hercegovinu?Nemam pretenzija,niti sam kompetentan da pruzim cjelovit i tacan odgovor na ta pitanja.
Osim u nekoliko etnicki ekskluzivnih toponima,Bosnjaci i Srbi su u vecem dijelu Bosne i Hercegovine zivjeli zajedno.Komsijske i prijateljske veze su se podrazumijevale.Bilo je i mnogo mjesovitih brakova.
Najednom,sve to izgara u plamenu mrznje i nestaje kao da nikad nije ni postojalo.Svoj dio posla obavise i dojucerasnji prijatelji,poznanici i komsije,za koje je u tvojoj bosnjackoj kuci i za tvojom bosnjackom trpezom uvijek bilo mjesta-dodjose ti u posjetu zakrvavljenih ociju,s puscetinama i isukanim nozevima,
opljackase ti i zapalise kucu,silovase zenu i kcerke,a tebe,sinove i bracu odvedose u logor ili na stratiste.Zatecen,zbunjen i ocajan nisi imao nikakvo racionalno objasnjenje za svoju tragicnu sudbinu.
Naprosto,bio si zrtva mrznje,racionalizirane planom smisljenim da nestanes!
Iako veoma rasireno,potpuno je pogresno misljenje da srpski nacionalisti iskreno slave generala Mladica kao heroja.Sa cisto vojnickog stanovista,Mladic niti moze biti ikakav heroj,jer sve sto je radio-bilo je ubijanje civila,artiljerijom s distance ili masovnim likvidacijama.Kako moze biti nacionalni heroj covjek koji punih jedanaest godina bjezi od pravde i kome je njegov bijedni zivot vazniji od svih Srba ovog svijeta?
Kapriciozna nacionalisticka rulja ga slavi iz jednog jedinog razloga-sto je u Bosni"pobio Turke".
Istovremeno,to je dobar nacin da se lik ovog ratnog zlocinca na majicama,kalendarima,ploskama i rakijskim bocama dobro unovci.
Danas je govor o prastanju i pomirenju postao svakodnevna floskula,konfuzna,nepromisljena i neiskrena retorika.Nema sumnje,prvi korak na dugom i mukotrpnom putu pomirenja je istina.Ali,istina bez pravde ne znaci mnogo.Kakvo znacenje ima nedavna presuda Medjunarodnog suda pravde u Hagu?Potvrdila
je da je u Srebrenici pocinjen genocid.Ali,svijet je to znao i prije presude.I,kakve su njene prakticne
posljedice?Nikakve!Sto se prastanja tice,blizak mi je stav mog najomiljenijeg pisca,francuskog nobelovca Albera Kamija(Albert Camus):"Ko bi se ovdje usudio govoriti o prastanju?Ko bi htio traziti da duh zaboravi jer je najzad shvatio da mac moze savladati samo macem?"
Kami ovo pise u"Pismima njemackom prijatelju",datiranim 1944.godine,dok je Francuska jos bila okupirana.Slijedi Kamijevo razmisljanje o namirivanju racuna nakon sto Njemacka bude porazena:"Sutra nece govoriti mrznja nego pravda,zasnovana na pamcenju.A na njoj je,na vjecnoj i najsvetijoj pravdi,da oprosti,mozda,umjesto svih onih od nas sto su pali a da nisu mogli govoriti uzvisenim mirom srca sto nikada nije izdalo,ali i da kazni umjesto onih najhrabrijih od nas koje su nacinili slabicima ponizivsi im dusu i koji su poginuli ocajni,ponijevsi u svom zauvijek opustosenom srcu mrznju prema drugima i prezir prema samima sebi."Apsurdno je dakle ocekivati da ponizeni ocajnici zaborave i oproste dzelatima,kao sto je od ovih drugih naivno ocekivati da stanu pred ogledalo rata,masovnog nasilja i zlocina,i u njemu pogledaju vlastito lice.
SAMA PO SEBI,MRZNJA JE ROBIJA,TESKA,PONEKAD DOZIVOTNA ROBIJA,KAO DOBROVOLJNI LICNI ILI KOLEKTIVNI IZBOR.ZATO MRZNJU,KAO I PRASTANJE,TREBA PREPUSTITI PRAVDI I SAMO PRAVDI.BEZ OBZIRA STO I ONA U RUKAMA LJUDI ZNA IZDATI VLASTITI IDEAL.
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 19.06.2007. u 13:04 sati.