umro nazor.
umiru svi.
iđe svečana dodjela nagrade koja po njem ime nosi.
i prilaze starci ponosno, tronuto (nećem koristit rieč zgranuto...ne ja...jok...ni u kojen slučaju)...plješću ostali laureati, uzvanici, familija prijatelji...kako to već iđe u takovijem situacijam. preuzimaju parče hartije, komadić metala...ka da je tek tad njegovo postojanje opravdano. opravdano nagrađeno. i čita momčić srednje životne dobi sastavak o radu-djelu-životu sretnog dobitnika opravdanja postojanja. a sastavak ka...sastavak iz rvackog. puno epiteta jer tako učiteljica sanja koja predaje trećem ce voli. puno rečenica koje vrve riječima iz klaića ol anića jer je još marko skužio da će tako najlakše pokupit barem četvorku kod profesorice zore.
klap-klap.
unučad (posli će pisat 'ponosna') se nemirno vrpolji na svom mistu u dvorani prostranoj. punoj življa. novinara isto. neki mašu parčetom artije nebil se razladili. jerbo ka ni mnoga kulturna mista ni ovo neima klimu. jerbo bi baš nelijepo izgledala nako natakarena uz lipi prozor.
vridil li tvoj život dok ti drugi ne reču da vridi?
jal bi unda cili život provodili...čekajuć da nam drugi kažu da valjamo?
da smo dobri sinovi? dobre kćeri? dobra braća i sestre? dobra unučad? dobri učenici? dobri kolege, suradnici...? dobri roditelji? i tako i dalje i bliže...
jesil vaistinu proživio život kako valja dok ti drugi ne reču da si...dobar?
Post je objavljen 19.06.2007. u 12:37 sati.