Hm.. Znate kako mislite da nekoga poznate, a onda vas potpuno iznenadi nekim sasvim neočekivanim postupkom. E, pa to se meni dogodilo...
Mislila sam da sam jednu osobu dobro upoznala i da se jako dobro razumjemo. Ali ispalo je da ja nemam pojma o toj osobi i da nikada ni nisam imala pojma o ičemu vezanom uz tu osobu, a kao, govorili smo si samo istinu i nismo lagali. Eh, da...
I sve te priče i pričice, sva ta «povjeravanja», sve izrečeno... izgleda da je sve bila neka prašina i oblak laži... Dobro, ponešto je i bilo istine, ali sva ta istina je bila tanka i neopipljiva. Izgubila se u dimu tog oblaka izmišljenih i zamišljenih osjećaja...
A tako je to sve lijepo, i divno, i krasno započelo. Sve sa nekim leptirićima i suncem u očima. Da bi na kraju završilo grubim riječima i šutnjom. I onda se nađeš u čudu, ne vjerujući da tako malo znaš. A misliš cijelo vrijeme da ti je sve jasno i da ne može jasnije biti. Naravno, na kraju si razočaran i osjećaš se prevarenim, izigranim i izdanim. Ma kao da je cijeli svijet se ugasio.I vrijeme stane. I ti zaboraviš disati. I sasvim ti je svejedno jer ne dišeš više zajedno. Ne uzdišeš od zadovoljstva, već uzdišeš od neke težine u grudima. I sve se želi raspasti u tebi. Puknuti i rasuti se. Oni svi leptiri su umrli... Od njihovih krila je ostao samo prah koji sipi lagano na južini. Vjetar ga raznosi, ni sam ne znaš kuda. Ma nije te niti briga... Sam stojiš na toj vjetrometini i ne razmišljaš više ni o čemu.
Pred nekoliko dana si možda i mislio, i pitao se gdje je sve to nestalo, i zbog čega? Ali sada ti je svejedno... Samo stojiš... Dim oko tebe i magla, a ti ne dišeš...
I nije te briga. Niti za one leptire koji su umrli i pretvorili se u taj crnosivi prah, niti za sunce u očima koje je ugaslo i ne izlazi, niti za jutarnje osmjehe... Ma nije te briga više ni za šta...
Nekada bi i imao volje boriti se za ono što smatraš da je vrijedno te borbe. Ali sada... Pritišće te ta tišina... Ubija ti volju za biločime. Nekada si bila preintenzivna... Da... Ma što to značilo... A sada te nije briga ni što to zaista znači. I dalje stojiš. Čekaš sljedeći nalet vjetra da raznese i ono malo praha leptirovih krila koji grčevito stišćeš u dlanu. A prašina sipi kroz prste, ispada... Ruke su ti hladne i suhe od južine. Dlan pocrnio od stiska, ili praha... sada je sasvim svejedno. Ni to te više ne brine.
Kroz misli ti bljeskovi i slike prolaze... cvijeće na nekoj terasi... ruka u ruci.. osmjesi... bljesak u očima... Tišina... More iza leđa se više ne čuje... Samo tišina... I slavuji su utihli u obližnjem šumarku. Zelenilo je sivo. Sve je izgubilo boje. I one slike sa terase su sive, bezbojne...
Trudiš se promjeniti sjećanje da te ne podsjeća. Trudiš se zaboraviti... ali i oni mrtvi leptiri ti ne daju mira. Kao da još uvjek lete i lepršaju krilima... Sve je zapravo isto. Samo si ti drugačiji. I nosiš isto ime. Ali ne zvuči jednako kao prije. Nekako je daleko i strano...
Zar je moguće da je sve nestalo i istopilo se kao sladoled od limuna i vanilije na vrućem asfaltu? Samo u jednom treptaju...
Ali svijet se i dalje okreće. Život i dalje prolazi. Samo, prolazi pored nas. Kao da nas i ne primjećuje. Dva stranca; slučajni susret, bez upozorenja... Ostali su stranci... A toliko su priča jedan drugome ispričali i toliko noći zjedno probdjeli... Nikada... više...
Post je objavljen 19.06.2007. u 02:36 sati.