Po tko zna koji put! Gubim se. Aha, totalno... šta da ti pričam, prijatelju... nemoj mi samo govoriti da me gleda. Neka mi on to pokaže, za promjenu. Ali ne da signalizira kao dijete, nego kao zreo mladić. Iako počinjem sumnjati da će to ikad bit. Da, da... vjerojatno ni neće. Iako se iluzije u mojoj glavi vole igrati onim što je nekad bio ili onim kakvim ga zamišljaju. Ali nekako nema veze što nije tu jer ima drugih koji zašivaju rupe. Da, da!! Ima. I sad sam se i ja promijenila. I neka sam. I želim dalje. I ne želim da me gleda, ne želim ga slušati, ne želim ga čitat, ne želim ga blizu. Prolazi me jeza... Osjećam se... fuj. I to nije dobro, ne, ne, ne... ne, ne!! Nema veze. Jednom će otići zauvijek od mene. Samo od mene zauvijek. Ne zauvijek. Samo od mene zauvijek. I neka će! Prestat će jednom. Ja ću početi i tu mu je kraj zauvijek kod mene. U biti... zauvijek polako počinje iako mi nitko ne vjeruje. Ja znam da se bliži... da, da!! :) I tako... Briga me... živim u neznanju... i ne želim saznati... svakim danom sve više ne želim! Ne, ne!! Otić će sve s vihorom. Jednom... a približava se, znate... ljeto i to... mda.. laku noć.. da, da!!
...NESTAJEM...
Ti nikad nisi ne
nikad meni bio sve
samo si pruzio
dotako pa ostavio
u jednom trenu tad
reko si da gotov je
taj nas san
ko da nikad bio nije
nestajem
i osjecam da gubim snagu
nestajem
i ne vjerujem vise mraku
nestajes
na ime ne odazivas se
nestajes
nestajem
u dahu svjetlosti
vatru moju uzeo si
vjeru izgubio
ovo nije svijet za tebe
u jednom trenu tek
reko si da gotov je
taj nas san
ko da nikad bio nije
nestajem
i osjecam da gubim snagu
nestajem
i ne vjerujem vise mraku
nestajes
na ime ne odazivas se
nestajes
nestajem
ti nikad nisi bio meni sve
ono sto sam htjela stvarno ne ide
sada slijepo tragovima ugibam
vjerujem i ja jos u prikaze
na ovom svijetu sreca kratka je
cuvam je za one dane poslije
pa sad u ritmu kise budim se
to nek iz mene nemir ispere
FAKING ŠIT... ŠTA DA TI PRIČAM, E...
Post je objavljen 19.06.2007. u 00:09 sati.