Napokon došao do kompa, pa pišem nešto što sam želio u rano jutro.
ZNAM kako se gavran glasa, i dok sam se umivao sam čuo taj njegov zvuk, njegov glas. To njegovo posebno kreštanje, njegovo moćno glasanje. Nakon par sekundi čuđenja, vratim se u sobu, kada, ispred prozora stoji, gleda mi unutra, gleda u mene.
Pitam se što to znači. Ovo je treći put u životu, od kojih se sjećam, da sam čuo gavrana, ali ovo je prvi puta da mi je bio na prozoru, i definitivno da je jedan gledao u mene. Kada sam ugledao te oči, mrda svoja krila lagano dok me promatra, intezivno. Kao da blago gleda. Nisam siguran koliko smo se dugo tako gledali, no onda je trepnuo i nestao s vidika, a ja tamo stojim u sobi i gledam u točku gdje je malo prije bio. Da ke netko ušao i vidio me sa takvim izrazom na licu, osoba bi se zapitala...ni važno.
The Raven was here,
and he looked at me
with his dark stare
of shadowy eyes.
Nested outside my window,
he stares in my room,
stares at my eyes,
with pitch-black glance.
Eyes glowing like
seeing preciousness
The gaze not leaving me,
shaking the reality.
Stare met the eyes,
glowered more than shined.
Just at the point of call,
blink separated the bond.
Shaken and disturbed,
he turned and rode
with his black wings,
leaving not a feather behind.
Eyes have met.
What has that stare
meant to set?
I guess I'll see...
Until he stands above my grave,
eying me with happiness,
for another man passed
the lie of death.
Post je objavljen 18.06.2007. u 23:44 sati.