Možda sam pogriješila što sam se naivnošću djeteta opet uplela u mrežu osjećaja, ljubavi i istine i što sam kao pauk vrijedno čuvala i stvarala naše zajedničke niti vjernosti, sreće i nade.
Priznajem, sama sam kriva jer me dugogodišnji porazi nisu naučili da je vjera u ljubav apstraktan pojam koji se ne smije tako olako shvatiti. Nije mi žao, samo se kajem zbog nepromišljene odluke koju sam donijela kada sam naslutila prve znakove da se trebamo razići. Žao mi je samo zbog toga što se nisam odmaknula onda kada sam još bila zasljepljena onim prekrasnim zelenim svjetlom koje mi je bilo vječna inspiracija za nove stihove. Kajem se samo zato što u mom sjećanju sada polako blijedi ono smaragdno svijetlo koje nisam željela da se ikada ugasi.
Ne krivim samo tebe jer moram priznati da si mi pomogao da shvatim koliko se ne poznajem i koliko sam razočarana ovom pojavom koja živi u meni i koja me svakim danom sve više razara. Zaista je fascinantna činjenica kako je čovjeku potreban najmanji poraz koji će ga natjerati da utjehu traži u sjećanju, davno zaboravljenom i zakopanom ispod velikih naslaga teške zemlje. Brine me ovaj otpor koji se automatski javlja sa svakim novim porazom i uvijek odlazi u prošlost potražiti jedini sigurni trenutak sreće koja se više nikada neće ponoviti.
I ove puzzle nade koje su se konačno počele slagati u smislenu sliku, iznenada su postale pepeo koji sve brže nestaje s vjetrom.
Hvala ti na ovoj otrovnoj istini jer ipak ju više cijenim nego da si za koji dan uprljao usta lažima…..
Post je objavljen 18.06.2007. u 22:15 sati.