Boje su plesale u pijanom, ekspresionističkom stilu svugdje oko njih.
Bile su tamo umjesto vlakova koji bi se, Sebastijan je razmišljao, nalazili na njihovim mjestima, na tim peronima gdje je cijeli svemir prolazio kraj njih. I zaista, peroni su bili ispunjeni pokretom, svakojakim pokretom, pokretom koji je sugerirao svaku točku Postojanja na neki blesavi, neozbiljan način kakav bi vjerojatno opisivale osobe koje niti same ne shvaćaju najbolje princip funkcioniranja života. Bili su konfliktni, nejasni, apsurdni, sasvim logični i sasvim izvan pravila koja su vladala životima onih koji su život trpjeli.
Gledajući neuhvatljiv vrtlog Nexusa, stojeći na začuđujuće konkretnom asfaltiranom putu kakav se inače nalazi između perona, Sebastijan na trenutak shvati da zapravo ne gleda stvari koje krše pravila Postojanja – on gleda stvari koje ih stvaraju.
Srećom, odmah slijedeći trenutak je primijetio nešto svjetlucavo na podu pa je brže-bolje zaboravio tako duboku misao.
Sagnuo se.
U ruci je, nesigurno i sa stanovitom znatiželjom, držao kamenčić s puta. Bio je malen, kao što deminutiv obično sugerira, oblutak, te Sebastijana na trenutak preplavi osjećaj stajanja na obali oveće vodene površine. Refleksno je zatvorio oči; povjetarac mu promrsi kosu, noseći sa sobom miris pučine i osjećaj golemog, nezaustavljivog prostranstva. Zvuk razbijanja valova na obali. Ptice, negdje daleko na horizontu. Polagano je otvorio oči, dok mu je vjetar još milovao lice.
Oceana nije bilo, iako ga je očekivao tamo. I dalje je stajao na asfaltiranom putiću kraj hiperaktivnih perona, Ioanna kraj njega, oblutak u ruci.
Čvrsto ga stisne i pomisli spremiti u džep.
Nedostatak džepova ga pomalo spriječi u toj namjeri.
"I, kud sad?"
Izgovorio je to, činilo mu se, više reda radi nego zbog neke stvarne potrebe da to sazna. U posljednje vrijeme, što god se dogodilo, dogodilo se bez da je on to zaista htio. Stoga, zaključio je, što god se treba dogoditi će se dogoditi, neovisno o njegovim željama i nadanjima. Čemu se onda zabrinjavati time?
Ioanna je bila tiho otkad su izašli iz Tartara.
Nije bio siguran gdje su točno bili, što su tamo radili ni kako su se izvukli iz toga – posljednje čega se sjećao su bili pingvini, što ga je tjeralo na zaključak da mu sjećanje i nije najsigurnija veza sa stvarnošću. S druge strane, tko zna? Nije da mu se blesavo čudne stvari nisu već prije događale.
Došao je k sebi na stepenicama koje su vodile do mjesta gdje su se sada nalazili. Prvi osjećaj koji ga je obuzeo mu je sugerirao da se nalazi na željezničkoj postaji i da upravo dolazi na slijedeću razinu gdje će ga dočekati vlak koji je spreman odnijeti ga natrag nekamo kud već vlakovi voze i kud se ljudi već vraćaju. Iako lokomotivu nije susreo na kraju stepeništa, osjećaj ga nije napustio.
Pitao je tada, refleksno, Ioannu gdje se nalaze i što se upravo dogodilo.
Ona je samo slegnula ramenima i rekla da su upravo izašli iz Tartara. I na tome je stalo.
"Ti," javi se konačno Ioanna, uz lagani uzdah (je li to bio uzdah?), "ideš kući."
"Čijoj?"
"Svojoj."
Sebastijan je razmislio o tome. Nije, zapravo, bio svjestan da ima kuću – vele da je dom tamo gdje je srce, no on sam nije bio siguran gdje mu je točno taj suvišan organ. Negdje iza ugla, najvjerojatnije.
"Zar baš moram?" upita ju sa, začuđeno je otkrio, trunkom razočaranja.
I Ioannu je iznenadilo razočaranje u njenom glasu, ali nije dopustila da se to vidi na njenom licu. Samo se vragolasto nasmiješila.
"Da, Sebastijane. Moraš. Ajd, mrš."
I ostao je stajati tamo.
"Mrš."
Gledao ju je, lagano nagnuvši glavu u jednu stranu.
"Mrš."
"Hm?" upita ju, kao da ju nije najbolje čuo prvih par puta jer je sanjao apsolutno predivan san o ponijima.
"Mrš."
"Ah," kimne glavom u razumijevanju.
I tada, bez suvišnih riječi, krene prema njoj.
U par koraka, razmak među njima je minimaliziran, a on se našao licem u licem s njom, dopuštajući minimalan razmak između vrhova njihovih noseva. Pogledao ju zamišljeno i nasmiješio se.
"Sebastijane, koga vraga radiš?" upita ga Ioanna, gledajući i osjećajući njegovu desnu ruku i njezine eskapade.
Naime, desnom rukom je prolazio kroz njenu vatru. Na glavi. Onu gore.
"Živo me zanimalo," objasni Sebastijan izbacivši koncentrirano jezik lagano van dok je rukom prolazio kroz vatru koja je pucketala na Ioanninoj glavi, "je li ovo prava vatra. Ona koja peče."
Pogledala ga je pogledom koji može spržiti frižider.
"I?" upita ga, ne skidajući pogled.
"Pa i ne baš. Ne peče."
Ioanna ga brzinom munje ošamari, taktički ga udarivši nedovoljno da ga onesvijesti ili mu odšrafa glavu, ali dovoljno da osjeti punu ljepotu ženskog šamara.
"Okay, to peče," primijeti Sebastijan, no ne stigne reći ništa drugo jer su ga Ioannine usne spriječile u tome.
Isprva je nedostojanstveno lamatao rukama po zraku, iznenađen i šokiran njenim poljupcem (koji nije prestajao, a on nije imao pravo glasa oko eventualnog prestanka – držala ga je rukama za glavu i tjerala da uživa), no kada je osjetio vatreni dodir njenog jezika, pomalo si je u potpunosti pustio mira od ideje otpora. Slegnuo je ramenima i ostao stajati tako, dopustivši Ioanni da riješi što, eto, želi riješiti. Nije da se, zapravo, bunio.
Znao je da je vatreni osjećaj u ustima tijekom poljupca uvijek dobar znak, osim ako jedna od stranaka nema neku egzotičnu spolnu bolest, ali osjećaj plinovite lave koji mu je jurio unutrašnjošću je bio previše čak i za najbolji karnalni juriš. Zadrhtao je, nenamjerno, i lagano zateturao (ili barem bi da ga Ioanna nije držala), osjećajući kako mu je glava lakša nego što inače zna biti. Završila je poljubac i odmaknula se lagano, dopustivši mu da udahne malo zraka. Umjesto da diše, Sebastijan osjeti potrebu da zbunjeno zatetura unatrag, te on to i učini. Svijet se vrtio oko njega, u njemu i bez njega, i nije previše mario za njega.
I tada se sve smirilo i on je gledao.
Ogledao se oko sebe, jer mu se učinilo da je netko odjednom na svijet bacio gomilu boja, skinuvši sivi filtar koji se tamo nalazio do malo prije. Nešto nije bili u redu, jer je osjećao sunca koja su svijetlila iz brojnih svjetova koji su čekali s druge strane Nexusa. Što je bilo najvažnije, znao je da ti svjetovi čekaju.
Prisjetio se osjećaja oceana u licu i oko njega, te na trenutak sklopi oči.
"Jesi li u redu?" zabrinuto ga upita Ioanna, naglo preispitujući svoju odluku. Činilo joj se kao zgodna stvar za napraviti u tom trenutku; pomalo perverzna, pomalo uzbudljiva. Ipak je čovjek. Navodno.
Sebastijan otvori oči.
"Da," začuđeno primijeti. "Jesam."
Zatim zastane.
"Koji mi je vrag?" Gledao je oko sebe, zbunjen i oduševljen – među ostalim, zbunjen svojom oduševljenošću. Pogleda Ioannu, te mu pogled zapne na vrhu njene glave i pokaže prstom na nju. "Koji je tebi vrag?"
"Kako to misliš?" upita ona maknuvši pramen kose iz očiju. "Misliš zbog onog malo prije? A gle---"
I zastane.
Brzo vrati pramen kose na oči.
Panično počne pipati svoju glavu, no jedino što je tamo pronašla, osim dva mala roga, je bila njena gusta crna kosa, točno onakva kakvu je imala prije nego ju je zamijenila vrckava vatra koju je tako buntovnički ukrala.
Sebastijanu se učini da izgleda pitomije, mirnije… čudnije. Naviknuo se na njenu vatrenu kosu, jer mu se činilo da bi demoni i trebali imati takvu, no činilo mu se da je tek sada onakva kakva bi trebala biti. Čudan osjećaj i nejasan, ali činilo mu se da je ovaj puni krug bio potreban.
"Jesi li u redu?" upita ju zabrinuto.
Ioanna kimne glavom i slegne ramenima.
"Glavno da nisi neodlučna," primijeti.
Tada mu u glavu upadne neugodna misao. Predugo su na jednom mjestu.
"Aerm…" zamišljeno usklikne. "Baal?"
Ioanna odmahne glavom.
"Unutra je," zamahne glavom u smjeru ulaza u Tartar, usput promrsivši svoju kosu koja je također veselo pokazala stepenište. "I ostat će unutra."
"Tko veli?"
"Had."
"A kad je to rekao?" upita ju on. "Je li to bilo prije ili nakon pingvina?"
Ioanna razmisli o tome.
"Nakon."
Sebastijan uzvrati kimanjem glave.
Stajali su tamo neko vrijeme u tišini, gledajući oko sebe. Takvi dramatični, napeti trenutci su odlični, no zatišje koje dolazi nakon njih dovodi ponekad u upitnost njihovu isplativost. Prebacivanje vatre je, iz nekog razloga, bilo sasvim nevažno u ovom trenutku.
"I taak…" primijeti Sebastijan. "Što kažeš na te Nickse?"
Ioanna ga pogleda sa smiješkom.
"Očajni su ove sezone."
On ju povrijeđeno pogleda.
"Povuci to!"
"Natjeraj me," odvrati ona uz vragolasti smiješak.
"Hrvanje u blatu?" predloži Sebastijan, no Ioanna odmahne glavom uz obrazloženje:
"Boli me glava."
Njezin sugovornik razočarano spusti glavu i počne mahati njom u neslaganju.
"To nije odgovor," objasni joj. "Dobar, barem."
"Ah. U tom slučaju," započne ona, uzevši ga pod ruku, vodeći prema jednom od vlakova, "znam jedan svijet sa savršenim blatom za rješavanje ovakvih nesuglasica."
_________________________________________________________________________________
Aaand...
...there you have it.
Astronomy Domine, complete. Moram još jednom proći cijelu priču, promijeniti neke stvari, dodati neke druge, fleshati out cijelu zavrzlamu, ali osim toga... all in all, the wall's finished. Or torn down, if you will :)
...
Well?
Vovin, Bishop of Baths and Wells
Post je objavljen 17.06.2007. u 22:38 sati.