Pregled posta

kao da je sve to bilo jucer...

ola ljudi, evo me konacno, nisam se dugo javljala, jednostavno nemam vremena... u skoli su nas bas ove zadnje dane nasli jebavat u zdrav mozak a prije toga mjesec dana ama bas nis nismo radili... a ma, prezivjet cu jos 3 dana...
za par dana imam rodendan... 17... Ajme kako sam stara... ma dobro nisam stara ali ne mogu vjerovat da vec imam 17, kao da sam jucer imala 15. i tako mi je brzo vrijeme prošlo... vrtim si film sta mi se sve desavalo zadnje 2 godine.. svasta.. bilo je i lijepih trenutaka, moram priznat, a onih loših (necu ni govorit koliko ih je bilo) ne želim se ni sjećat. umjesto da ih se sjećam, pravim se da imam prazninu u sjećanju.

kao da sam prekjučer upisivala srednju, a sad sam vec na polovici. 2 godine prošle u trenu i isto tako ce i sljedece dvije i onda – moja najgora nocna mora – faks!!!! morat cu otic zivjet u zagreb,na najmanje 5 godina, a to tako ne zelim, taj grad je prevelik za mene. a i ne zelim se odselit odavde, koliko god ovo bila jadna i bolesna sredina u kojoj svi zabadaju nos gdje mu nije mjesto, ni drugdje nije bolje, možda je negdje samo malo manje gore. a najbolje mi je kad to kazem nekome starijem od mene pa mi kazu: ma vidjet ces, na kraju ce ti bit toliko fenomenalno da ces cijeli zivot ostat zivjet tamo. brrrr, ne daj boze!! znam da ću s nekim ljudima s kojima sam sad dobra skroz izgubit kontakt, to jednostavno tako mora biti, putevi ce nam se razici... to me toliko plaši da uopće ne želim razmišljat o tome i govorim sama sebi: oko toga ćeš se brinut kad bude vrijeme, još imaš 2 god za uživat. i trudim se držat toga, tako da će me jednog dana samo strefit, a ja neću ni znat šta mi se desilo i bit cu na faksu i žalit za godinama koje su iza mene. znam da imam jako pesimistično razmisljanje u vezi toga, ali ne mogu si pomoc, moj život je ovdje i nema šanse da se priviknem na život negdje drugdje. kad sam bila 8. razred, bila sam dobra u skoli pa mi je par nastavnika znalo reći: ti ćeš završit taj faks i zaposlit ces se u nekoj velikoj firmi i ostat živjet u zgu. a moj odgovor bi uvijek bio: ma nema šanse. heh, po tome pitanju se uopce nisam promijenila
ja jednostavno ne želim odrasti, želim uvijek imati ove godine (dobro, ajde, ocu imat 18 pa da imam vozacku, heheh..), ovu pamet (znači bit bez pameti) i da mi bude dobro ko sta mi je sad... i da budem sa svojim drustvom i da izlazim i radim gluposti (a sta ja drugo znam?)...sad sam se toliko raspisala, nisam ni mislila otic toliko u tom smjeru, ali nema veze...
i tako, škola je jos malo gotova, ljeto je tu (sta me bas i ne veseli previse).. nekad sam stvarno voljela ljeto, ali sad... sad od cijelog ljeta volim jedino more. najbolje mi je kad mi netko kaže: ma ljeto je, izlazit ces, upoznat ces puno komada, stranaca... da, da... onaj tko me maaaalo pozna zna da nisam takva da trcim za ''komadima'' pogotovo ne po ljeti jer se onda sve svodi samo na rješavanje za jednu večer. ne hvala, nije to za mene. ako cu nekog i tražit, to sigurno nece bit po ljeti. a sta se tice izlazaka, aj ma, jos jedna nocna mora. ja u rabac vise ne idem, bila sam jednom ove godine i to je bio samo podsjetnik zasto sam lani prestala tamo izlazit... rađe ću bit doma.
jedina dobra stvar ovo ljeto je sta cu radit pa ako ne dobijem otkaz, zaradit cu za platit bar dio vozackog :)
sad sam se raspisala... ok, nemam vise inspiracije (i bolje) pa vas pozdravljam... svi vi koji možete i želite, počnite uživat u ljetu sad vam je vrijeme


Post je objavljen 17.06.2007. u 19:46 sati.