(by anna)
Posljednjih mjesec dana, preokupacija su mi vjenčanice. Ne za mene, nego za moju prijateljicu kojoj sam kuma. Ako se izuzme jednom kad sam bila u funkciji kuma a Rossa u funkciji kume (na netipičnijem vjenčanju od tog nisam bila :) ), ovo mi je prvo kumstvo. I sve što ide uz to. U mom slučaju to podrazumijeva aktivno učestvovanje u organizaciji, što se naravno odnosi i na izbor vjenčanice. Nikakav problem ako ste osoba koja se na prvi pogled zaljubi u jednu vjenčanicu i ne traži dalje. Međutim, ako ste kao moja prijateljica onda ta potraga za pravom vjenčanicom uključuje pređene kilometre i kilometre što pješke što automobilom.
Čega sam se nagledala u ovih mjesec dana, ne biste povjerovali...Neki dan smo Mlada i ja ušle u salon vjenčanica u kojem nije bilo nikoga, ni prodavačice, ni kupaca, razgledale ponudu, prelistale kataloge i izašle. I dalje bez prodavačice. Na kraju smo se smijale da smo mogle odnijeti po naramak vjenčanica svaka i niko ne bi primjetio. Pa do toga da je jedna prodavačica navaljivala da se proba riba haljina, i riba haljina only...uporno se pitajući šta je to riba haljina, skontam da žena misli na haljinu sirena kroja...tu smo se lijepo zahvalile kad je počela insistirati da Mlada iznajmi i sandale. Pa mislimm...što kaže Rossa, još samo da počnu donji veš da iznajmljuju...
Zaključila sam definitivno, da nema osobe kojoj vjenčanica ružno stoji. Ja ne znam u čemu je fazon, ali vjenčanice bi trebale postati obavezan dodatak ženskom ormaru. Trebale bi se nositi svakodnevno, odnosno ne samo samo u svrhu vjenčanja. Doduše,... izuzev cure koja je jučer izabrala valjda najružniju vjenčanicu u salonu, pri tom rekavši: „Ova i nijedna druga“ ( ja se nasmijala, majke mi mislila cura se zeza. Kad ono, ona ozbiljna. Zaključivši da nije moje da se petljam budući da su se i sestra joj i kuma njena jednako oduševile kao i mlada...ne rekoh ništa.)
Općenito organizacija vjenčanja što se tiče finansijske strane je rupa bez dna. Prostor, pozivnice, cvijeće, hrana, piće, muzika, fotograf, odjeća za oboje, frizura, šminka...nema kraja. Puno nerviranja, stresa, suza...i za Mladu a i za sve oko nje. Poslije ovih mjesec dana, sve sam više pobornik vjenčanja samo uz dva svjedoka i poslije toga sav planirani novac uplatiti i otići na Sejšele...Mislim, ako se ikada i udam.
Simpatično je što smo Mlada i ja prijateljice od trećeg osnovne. Znači nekih....19 godina! Čovječe, sjećam se kad smo se igrale Barbika i kako smo vjenčale moju Barbi i njenog Kena...Sada gledam kako se njena dječija maštanja o vjenčanju iz snova prelamaju i realiziraju...Iskreno, u početku mi se nije svidjela uloga koju mi je namijenila. Samo sam se prisjetila svojih maštanja, koja su pala u vodu. A to mi definitivno u ovom trenutku ne treba. Ali onda sam zanemarila svoja osjećanja i počela da se radujem za nju...Posebno nakon što mi je javila da se odlučila za jednu vjenčanicu...O jee!!
Neki dan sam joj uslijed njenog napada panike da do 7. 7. neće ništa stići uraditi rekla: „Stani, hajde sad probaj da uživaš u ovim pripremama“ ...I onda smo se obje odvalile smijati k`o dva luđaka na sred ulice...
Sad slijedi potraga za bidermajerom...
Post je objavljen 17.06.2007. u 18:49 sati.