Ljudi moji, pa je li ovo moguće?, uskliknuo bi pokojni doajen sportskog novinarstva. Znate već tko je to; Mladen Delić, naravno. Premda je on tada, kao i svi mi, navijao za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije, ovdje izdvajam samo znameniti prvi dio rečenice: Ljudi moji, pa je li ovo moguće, i nastavak: pa ovo je ludnica, šta je ovo?
Taj sportski zanesenjak umro je ne samo iz godovnih razloga, već više od tuge što je morao slušati svoje nasljednike čiji je mentalni sklop u zrelim godinama usporediv sa sklopom Mladena Delića iz njegovih prvih razreda pučke škole. Da je još među nama, i to u Ogulinu ovih dana, morao bi ushićeno ponoviti te svoje znamenite riječi. Jer, ovih dana u Ogulinu je doista bila prava ludnica; festival bajke, otvorenje hotela Frankopan i otvorenje nove poslovnice Croatia osiguranja. Ako izuzmem festival bajke koji traži jedan kompetentan osvrt, ova dva preostala događaja, premda izgledaju slična, sasvim su različita. Jedina konstanta svih triju zahvata u prostoru su gradonačelnik Ogulina, njegov duhovni inspirator i zamjenik, te velečasni Rogić. Što se tiče velečasnog Rogića i gradonačelnikovog duhovnog inspiratora nema se što reći. Oni naprosto ne mogu pogriješiti jer u nedogled ponavljaju iste riječi, iste pokrete i iste poruke. Amen.
Nadam se da će još netko prokomentirati nastup gradonačelnika jer se ja ne ufam, posebno ne na otvaranju hotela Frankopan. Volio bih da sam došao nakon toga njegova nastupa pošto bi ovo tada bio hvalospjev svemu što se događalo u dvorištu i zatvorenom prostoru hotela. Ovako, ostala je teška mrlja i na mojoj savjesti. Slušajući ga crvenio sam kao i gradonačelnik; ne znam zbog čega je on bio onako rumen, ali ja sam sigurno bio od srama, on je i moj gradonačelnik. Nakon što je voditeljici Sanji oteo mikrofon počeo je s njim mlatiti po prostoru kao i sa svojim riječima. Prije njega se skupu obratio ministar gospodarstva kako je za uspjeh obnove ove zgrade nulte kategorije zaštite zaslužna naša Vlada, ministri, saborski zastupnici, gradonačelnici, ili, zaokruženo HDZ, a kada je od Sanje upozoren da ovo nije predizborna kampanja, uskočio je gradonačelnik opisanom otimačinom i uskliknuo; Nije ovo izborna kampanja, ona kod nas traje četiri ... godine, pa još ... četiri, pa četiri i tako sedamnaest godina, i ... još će sedamnaest. 90 posto ljudi vidi što radi vlast ovoga grada, a preostalih 0,09 posto koji ju kleveću nisu se ... usudili danas pojaviti ... ovdje. Tako se oratorski razbacao i da mu Sanja nije kontrirala i uzela svoj mikrofon natrag možda bi još govorio. Ma, da su to bili domaći ljudi nakom ništa; on je naš, mi smo njegovi, ali, bilo je tu uzvanika i iz drugih gradova.
No, ta mrlja nije zasjenila ono najsvjetlije. To su ona dva hrabra Milana i njihove obitelji koji su ušli u jedan veliki rizik i treba im odati priznanje što su se upustili spasiti jedan spomenik kulture; ne samo ogulinske, županijske, hrvatske, već i europske. S pravom očekuju, ne milodare, već podršku svih struktura ovoga društva, ali ne na način da se veliča HDZ, već te Milane koji su pod hipoteku stavili sve svoje nekretnine i sebe same. Treba veličati sve projektante, izvođače i nadzornu službu, treba ih upisati u knjigu dojmova, a izbrisati politiku. Ovdje politici nema mjesta. Tako je nešto trebao reći gradonačelnik i u znak podrške prvo vratiti one novce što ih je Grad inkasirao naplaćujući polaganje fasadne skele oko zgrade, a na terenu u vlasništvu Grada!
Otvaranje novih prostora Croatia osiguranja nema ništa zajedničkog s hotelom. Osiguravajuće kuće su paraziti svakoga društva kao i banke. Oni pod hipoteku nisu stavili svoje nekretnine, već naše police osiguranja, police osiguranja i ona dva Milana. Zato je župnik trebao blagosloviti samo nas, a ne zgradu. Ona je zauvijek u blagoslovljenom stanju, kao i njihovi dioničari.
Post je objavljen 17.06.2007. u 07:00 sati.