Marketing
Hodaj, evo strpljive boli... Hodaj, možda se ipak sve u dobro pritvori...
Moj svijet više nije poput njezinog.
Postale smo odvojene osobe, nepoznate
i strane jedna drugoj.
Ona je voljela čitati pjesme,
uživat u sitnicama; svakom pogledu, danu
i osmjehu,
ugošćivala je sunce na svojoj koži,
nije skidala osmjeh s lica, i on nikada nije bio lažan,
slomilo ju je to što istina svima nije potrebna,
što pravednost nije iznad svega,
što se trenutci nikada idealno ne poklapaju,
voljela je pjevati,
nije trebala čekati zagrljaj, davala ga je besplatno,
varala se u procjenama, ali je i dalje vjerovala i učila,
bila je spontana,
plesala je makar ju nitko ne gleda ili ju svi promatrali,
padala je, grebala koljena, ali je ustajala bez suza,
bila je obična, svoja,
voljela je hodati kući sama, gledati poznate pukotine na trotoaru,
reklame, užurbane ljude,
znala je da ona ne mora žuriti,
znala je gdje pripada, da može sve to promijeniti,
ali nema potrebu...
Ja važem svaku izgovorenu rič; moju i tuđu,
nosim oblak preko lica,
tek se ponekad sjetim neke note,
stihove ne recitiram,
zaboravila sam omiljenog pisca (ili je to bila književnica?),
tražim sebe,
jer, napokon,
vidim da sam odrasla,
ušla u neki nepoznat, strašan i surov svijet,
koji naizgled nema pravila,
a ima ih, ima ih milijun
i sve ih moraš znati i poštovati,
plačem, sažaljevam se, mrzim zbog toga što je moja tišina nekome preglasna,
jer nisu svi istiniti, maske su,
moja mi bezizlaznost sliči na noćne more,
i svemu ovom nema kraja,
možda izgleda da se mijenja,
ali se samo vrti u krug.
Želim biti poput nje.
Želim biti ona.
Post je objavljen 16.06.2007. u 21:23 sati.