Ulazi mi Majka u sobu (ništa nije sveto), gura mi kacu s trešnjama pod moju kriminalnu njušku, kaže:
„Na, zobaj malo“.
...
Ako Majka kaže da zobam, ja zobam...
*Dižem ruke, nosi me moja mala strujica.
Taj netko gore, onaj koji trza uzice, pio cijeli vikend (kome vikend, kome eoni, vrijeme je ionako bitno samo kineskim proizvođačima jeftinih satova), dignuo se sa zajedničkog stola i pokušao napisati svoje božanske inicijale na kori nekog Drveta Života. Nije mu uspjelo, ali bar je mene sprao s debla, pa eto, nosi me mirisni potočić. :)
I samo čekam da mi se moja uprta glavica odluči za neki dovratak u koji će se zabiti, jer očito nije zadovoljna samo s 784 ožiljka i brazde.
*E, krivi moj putiću...
*Može bubreg na polog za još malo pamčenja i koncentracije? Ta Mnemozina ima živce ko kablovi dalekovoda, a srce čvršće od pjedestala bana J.. Što tu može jedan običan miš? Sasvim mali, nevažan stvor...
*A danas čak imam i opravdanje za smanjeno učenje iz knjiga. Knjižnica je očito iznajmila svoj poslovni prostor Ledu, pa je bila takva ledenina unutra da se cijeli kat tresao. Pingvini pored šaltera se borili za antifriz. Kad sam izašla, od vode u koju se otopilo inje s trepavica i obrva, skuhala sam šalicu čaja i napojila jadnog kolegu-studenta koji je izgubio pokretljivost zglobova od apsolutne nule. Onda je dogegao bernardinac i pružio spasonosnu ćuturicu...
Sljedeći put nosim kerozinku i šubaru... i posudit ću od male susjede rekete za badminton, da ne propadam kroz snijeg u liftu.
*Ako razočaram Boticu na ovom ispitu, ja si neću oprostit.
Prvi ispit za koji imam osobne razloge da prođem.
*Haiku (N.mn.), ili kako god da se ovo zove... Trostisi
*Ljeto.
Gorki med i tsunami.
Karamela kože.
*Stjuardesa.
Kockanje – grašak ili novine?
Delirij beskraja.
*Podzemlje.
Violinske kristalići potoka.
Adresa prolaznika.
Sluša se: Nočni Snajperi
Želi se: da imam bar trunku volje učit. ne volim ići protiv volje :)
Osjeća se: ljenost do plafona. I malo se brinem. Ne mogu si pomoći...
*150
Post je objavljen 16.06.2007. u 19:30 sati.