Koliko samo svjesni samih sebe?
Svog izgleda, svojeg glasa, navika, pokreta, ponašanja?
Kad prelistavamo fotografije na kojima smo uslikani mi sami ili sa našim prijateljima i poznanicima, onda uredno konstatiramo da je na toj i toj slici - Pero, Željko, Marija, Anita i gledajući njih ništa nam nije čudno, a kad pogledamo sebe, gotovo redovito se pitamo: „Ajme kako sam ovo ispa!?“ Kao da nas svaki put iznenadi taj nepoznati lik na fotkama i teško ga možemo povezati sa samim sobom, iako taj isti lik mi sami nosimo 24 sata dnevno.
Ljudi žive u iluziji da sami sebe dobro znaju.
Ali to i nije tako čudno, jer koliko god mi nosili u sebi naš lik i djelo i naoko ga bili svjesni, ipak mi sami sebe u stvari nikada i nismo vidjeli!
Kako, reći ćete, pa svakog dana se ko zna koliko puta pogledamo u ogledalu?
Ogledalce, ogledalce, kaži mi tko je najljepši na svijetu!?
Ogledalo je u stvari najveća laž, ogledalo je privid, to „naše“ lice što ga vidimo u ogledalu u biti ne postoji, niti je ikada postojalo. To je samo zrcalno simetričan odraz našeg lica. To je lice nekog nepoznatog stranca. Nema ga...
Stoga i nije čudno da se svaki put iznenadimo kad vidimo sami sebe pa se grizemo kako smo to „ispali“. Svi ostali će nam samo reć: „Pa šta ti fali, baš si dobro ispa, a pogledaj mene, ne sličim na sebe“
Ista stvar je i s našim glasom. Kad pogledamo i poslušamo neki video na kojemu je zabilježeno glasanje i naših malenkosti, često se začudimo kako su nam naši glasovi u stvari piskavi, unjkavi, hroptavi, ma bilo kakvi, samo znatno različiti od onih kako ih mi čujemo i doživljavamo u našim glavama.
Mogli bi sad satima raspravljati i o našim pokretima, navikama i ponašanjima, o tome kako nas doživljavaju drugi, a kako mi sami sebe, ali ovo ipak nije psihološko-sociološka studija, već samo običan post.
U stvari, koliko nam je to uopće i bitno!?
Oh da, izgled je jako bitan...
Htjeli mi to priznat ili ne, ipak je bitan.
Bitan kao dio „marketinga“ kojima prodajemo sami sebe.
Našim partnerima, prijateljima, poznatima, nepoznatima, poslodavcima...
Ali opet taj naš izgled doživljavamo uglavnom pogrešno.
Ljepota je kao i novac, nikad je dosta.
Nekidan sam bio na kavici s jednom prijateljicom iz mladih dana.
Danas uspješna žena, zgodna, obrazovana...
Sretno razvedena...
Pričamo o svemu i svačemu.
Usred razgovora me prekine:
-Ne čini li ti se da moj glas sliči na Paju Patka?
-Ma šta ti je, imaš odličan glas, pravi seksi alt...
-Stvarno!?
-Ma najozbiljnije ti govorim...
-Znaš, kad ovako naglo dođe lito i udru vrućine, po nosu mi izbijanju ove grozne pjegice!
-Pjegice!?
-Ma užas jedan , tako me nerviraju, pokušala sam sa nekim kremama, ali nikako ne idu.
-Lipa moja, to ti nema nikakve veze, s tim pjegicama si sto puta simpatičnija.
-Ajde, ajde, laskavče stari, nemoj ti meni prodavat te fore...
Da stvarno, moja Ivana misli da ima pjegice i glas Paje Patka i to je užasno nervira.
O zašto je priroda bila tako okrutna?
To šta i u svojim kasnim tridesetima izgleda „mrak“, i činjenica da je diplomirala na dva faksa, to je njoj normalno...
Opterećujemo se nebitnim stvarima.
Ljepota nije u savršenstvu.
Ljepota je u pogledu, osmjehu, pokretu, nekakvom nesvjesnom motu....
Ljepota je u oku promatrača.
Kad mi stalno želimo nešto više
Zavodljivi lažni sjaj...
Reklame su najveći generator lažnog sjaja.
Pogledajte kako izgledaju tipične „sretne“ obitelji u reklamama!
Mamu obično glumi manekenka od kojih 19 godina, 180 centi visoka, 55 kila težine.
Ali to je ne sprečava da već ima dvoje dice, sina od 12 i kćer od 9 godina.
Sretna obitelj sjedi i doručkuje. Tu je i pater familias od kojih 24-25 godina, zdravog osmijeha sa četiri reda zuba, zrači zadovoljstvom, a kako i ne bi kad je već skockan u odijelu sa kravatom spreman za posao glavnog direktora u Tour-impex firmi ili već nekoj sličnoj. Dica nasmijana, uredna, ispeglana, napisala domaći uradak, sve naučili, idu u školu pokupit još ko zna koliko petica...
Da, tipična obitelj...
Moš mislit...
Samo iluzija...
Možda je ljepota baš u ovakvom trenutku.
Sada.
Ovog trena...
Post je objavljen 17.06.2007. u 10:00 sati.