Baš sam pretjerala zadnji put kad sam branila svog dečka. Jer, čini se meni, nemam ja više dečka. On se meni uporno ne javlja. Da, da, čuli smo se mi, i to kad bi ja njega nazvala. Ali, ne znam, neki dan mi je pukao film. Zovem ja njega da se nađemo, jer smo se dogovorili, i ne javlja se on meni. Znam, malo kasno palim, mogla sam već odavno skužit da ništa od toga. Ali, eto, ja kao nepopravljiva romantičarka, vjerovala sam svim srcem u spas veze bez ikakve budučnosti. Pa kog se vraga sad čudim?! Govorio je on meni da me voli i ostale slične gluposti, ali nikad mu nisam pretjerano vjerovala.I sad mi je drago što nisam. Jer nije to zaslužio. Ponašao se kao malo dijete. A to nejavljanje je pravi dokaz toga.
Moram priznati, nisam ni ja njega voljela. Moje srce je odavno zauzeto. A moj, sad već bivši, dečko se nije ni potrudio da izbaci NJEGA s tog mjesta. Ali htjela sam da veza uspije. Htjela sam zaboraviti NJEGA i biti kao i svaka druga normalna djevojka, zaljubljena i sretna sa svojim dečkom.
Moj vječiti problem je to što uvijek naiđem na krivog. Više ni ne vjerujem u onog pravog. I onaj pravi je u biti krivi jer mi je nedostupan i vjerojatno se nikada ne bi slagali. A i prokockala sam svoju jedinu šansu koju sam imala kod njega. Jednostavno nam nije suđeno. Valjda zato i ne vjerujem u onog pravog. Jer do nedavno sam vjerovala da sam ga pronašla. I u trenu sam dopustila da pobjegne.
U biti, više ne vjerujem u pravu ljubav. Barem ne onu sretnu. Svi oko mene nekoga varaju, i to osobe za koje tvrde da ih neizmjerno vole. U čemu je tu smisao ljubavi? Zar je to samo jedna velika nesreća?! Zašto više nema ljudi kojima se može vjerovati? Zašto više nema ljudi koji cijene ljubav i ne gaze po njoj? Zašto se ljudi više ne poštuju? I zašto ja ne mogu pronaći onog pravog?!
Trenutno mi je jako krivo zbog svake sekunde truda koju sam uložila u svoju, sad već bivšu vezu. Jer donjela mi je samo još jedno veliko razočaranje. I po tko zna koji put u mom životu, uništila mi je vjeru u ljubav.