Mislia sam da ću jednom, u nekoj budućnosti, uspit pokazat šta imam u sebi, u pravom momentu pogotovo. Al budućnost je sve kraća i sve manja, a ja svoje unutra i dalje držim zamotano u šporkim, masnim krpama. Ne izazivam povjerenje, a stvari koje mislim da znam nestanu kad trebaju, nisam uvjerljiv.
Držalo me u komadu dugo vjerovanje da se krivo vidim, pa da ću se jedanput okrenit i počet se koristit kako treba, ali mi se stvarno počinje činit da sam oduvik zapravo bia u pravu, i da nema tu ničeg posebnog.
Šta možeš reć o sebi? Nemam pojma, dvi rečenice možda.
Stvarno i nema ništa, s razlogom sam valjda nevidljiv, a i nezgodno je shvaćat da imam i više loših strana nego šta sam mislia. Činilo mi se da sam barem dobar, al mislim da nisam.
Nemam se niti sa kime napit večeras.
Post je objavljen 15.06.2007. u 21:19 sati.