Upozorenje: Dugo i dosadno sranje!
Čitajte ovo samo ako stvarno popizdili!
Treća školska zadačnica 13. 06. 2007
Trebalo bi tako urediti život da svaki trenutak u njemu bude značajan
Ja sam neuredna, neorganizirana, drska i nepraktična osoba.
Moglo bi se reći da, otkako znam za sebe jurim za raznim
vrstama užitaka. Često sebična i užasno nepromišljena ne
marim za druge nego se hedonistički prepuštam svemu
što u tom trenutku želim.
Jer budući da sami sebi krojimo sudbinu, osjećam se
odgovornom za svaki loše provedeni trenutak u životu.
Za svaki trenutak koji nisam maksimalno iskoristila...
A najbolji trenuci događaju se ne planirano, iznenada...
Kad ih najmanje očekuješ..I budu toliko spontani da
u toj nesavršenosti pronađeš nešto savršeno.
Moglo bi se reći da sam zadnjih par mjeseci proživjela
vrlo burno... I što se tiče obiteljske situacije, u školi,
međuljudskih odnosa... Dakle, nisam planirala ništa
od toga , pogotovo ne zaljubljivanje, jer... Sramim se
priznati, ja se nisam nikad zaljubila. Tako da ni sad ne
mogu pouzdano reći jesam li ili nisam zaljubljena...
Godina mi je počela prečudno, nisam niti sanjala što
me sve čeka... Iznenada se dogodio trenutak u kojem
sam se osjetila živom, nesebičnom, potpunom i savršenom.
čudno je kako sam uvijek mislila kako sam sebi dovoljna.
Odjednom mi je život na kopno izbacio osobu koja me
prizemljila i pokazala mi koliko sam zapravo djetinjasta,
nedorađena...
A opet osobu čije mane mogu razumjeti,
čije vrline mogu voljeti i ne želim ju izgubiti zbog hirovitosti.
Još uvijek se mogu sjetiti onih 5 dana prije
proljetnih praznika u kojih sam uspjela isparaviti 9
ocjena jer sam nešto dovoljno jako htjela. Još uvijek
se mogu sjetiti poruke na msn-u ''Znaš, uspjela sam.
Dooooolazin ipak :) '' Još uvijek se mogu sjetiti
aerodroma i ulaska u taj avion, osjećaja u trbuhu,
straha i nemogučnosti da držim konce u rukama,
jer htjela to ili ne, već tada je izmaklo kontroli ...
Mogu se sjetiti i svog BLESAVOG izraza lica kad
sam Ga prvi put nakon puno vremena, ugledala
pred sobom. (ok, tog se ne mogu sjetiti, al mogu
samo zamisliti! ) Mogu se sjetiti svog prenemaganja
u Mc. Donaldsu s onom pitom od jagode
(koju btw. ne volim)
i shakeom od vanilije koji se na kraju rastopio.
Nisam mogla jesti od živaca, nisam ga mogla
gledati u oči, niti uzvračati paljbu riječima.
Biti dovoljno drska... Nisam mogla..
Ili tamo ispred mog hotela...
Zaboravila sam na sve i svakoga.
Do tog trena nisam shvaćala kako se
isplati živjeti za trenutak.
Trenutak kad sve ono što sam
sanjala postaje stvarnost.
A stvarnost postaje čak i bolja od sna.
Možda sam samo djevojčica koja je zaglavila
u idealiziranju stvari, a možda u rukama držim
nešto vrlo krhko i ne smijem to ni pod koju cijenu
ispustiti. Jer tu su stopljeni svi moji savršeni trenuci.
Sve savršene uspomene, sva moja sanjarenja,
i sva ostajanja bez teksta,
sve gluposti koje sam rekla,
sve neprospavane noći,
ma čak i zadnji telefonski račun.
Sve su to predivne stvari koje možda niti nemaju budućnost,
ali ostaju pohranjene u meni i kladim se da ću ih moći proživjeti
i ponovno osjetiti kad god to budem htjela.
Jer značajne trenutke nitko od nas ne zaboravlja.
Svi imamo drukčiju hjerarhiju.
Možda moji nekome izgledaju beznačajni,
glupi i toliko banalni , ali meni su značilim znače i
značit će jako puno. Pitajte me za najdražu uspomenu,
i neću vam spomenuti zašto sam prošlu subotu
plakala ispred Cantine Mexicane...
Neću vam pričati o suzama... Ma neću niti o radostima.
Neću vam odgovoriti. Ja ne živim za uspomene ,
živim za trenutke.
One u kojima sve sjeda na svoje mjesto i
postaje savršeno neponovljivo.
Još neko vrijeme ćeš mi nedostajati.
I vjerovatno je istina da je meni više stalo nego tebi.
I da je meni previše stalo.
Ali što ja tu mogu....
Ja sam samo neperspektivna gimnazijalka koja na kraju,
uz malo sreće, ipak dobije ono što želi.
Sve što želim je proživjeti još poneki trenutak s tobom.
A moje trenutke nitko neće ukrasti.
Jer previše volim živjeti.
Post je objavljen 14.06.2007. u 22:42 sati.