Makar pjesnici nikada ne umiru u nasim srcima.
Treba otici u emigraciju i ostati kritican spram vlastitoga naroda. Mnogi iz punk-generacije moga bratica koji su se rasuli po svijetu zamijenili su Sida Viciousa s Antom Pavelicem, A s U, po principu sto dalje, tim veci ustasa.
Borisu Maruni je uspjelo suprotno, odilazeci iz jugoslavenskoga mraka u navodno bijeliji svijet, ostao je kritican spram svoga naroda, nimalo ga prestaci voljeti. Studirao je u sezdesetima kod kalifornijiskih jezuita, po vlastitim rijecima nije se drogirao niti izvodio nista ludo, samo je volio zene od znacajnih poroka toga doba. Presao je pola svijeta, od Argentine, preko Los Angelesa, do Barcelone. Pjesnistvo hrvatske emigracije bilo je puno patetike i boli za rodnim krajem, Maruni je uspjelo se ne zapetljati u taj pateticni svijet, nego ga prijeci i otici dalje. Hrvatskoj reviji Vinka Nikolica davao je potreban drugaciji ton.
1990. se odmah vratio. I zaratio s HDZ-om i Franjom Tudjmanom. Iako je ljubav za Domovinu tekla njegovim zilama, njegovo shvacanje politike je bilo lijevo i to zdravo lijevo, ne optereceno nikakvim jugoslavenskim pokricem. Od stranaka odabrao je SDP. Tudjmanu nije bio dovoljno veliki Hrvat. Valjda zato jer nije bio udbaski agent. Poput nesrece zvane Gojko Susak.
I onda se nadju nekakvi internet pikzibneri, neobrazovani i tupi, ograniceni, koji sebe imaju hrabrosti krstiti imenom ljevicara, a ne znaju tko je bio i tko jest veliki Boris Maruna.
Ako ce se ovih dana u Raju sakupiti krema hrvatskoga pjesnistva, znajte da su dosli pozdraviti novoga stanovnika, nepovljivog Borisa Marunu.
Mene zanima politika, pa moj izbor pjesama je nuzno politicki.
***
Hrvati mi idu na jetra
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina.
Kao prvo, svi se znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena,
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladni savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivalo više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
- Bilo što je dovoljno da se uvrijede -
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi ovaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
Bilo je lakše voljeti te iz daljine
pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom propasti
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
***
Pero Panonski
Post je objavljen 14.06.2007. u 22:41 sati.