jedva sam čeko da dođem doma i da upalim kopijuter i da vidim dali me je spomenula...i je ali ne kako sam ja mislijo...nisam očekivo da bude pisala nešto ljepo o meni ali sam mislijo da če joj bit drago...ja i ona smo riješili svoje i snam je gotovo ali nema smisla da jedan od drugog bježimo....ali ona je pomislila da je to najbolje.kad me je vidjela....to me rastužuje.Ona će mi uvjek biti draga isvaki put me bude razgovor snjom veselit...ali ona tak to nemisli ...ona i dalje misli da ja hoču obnovit nešto što nikad nismo imali i da dalje ludim zanjom...istina je da neznam šta bi reko kad bi došla i rekla da hoće bit samnom ali ja to više ne sanjam i to odnje netražim ja samo hoću da njo bude drago kad me vidi...ali nju je teško mijenjat...ponekad pomislim da ona utome uživ i da joj je nekak lakše...mada u to sumljam ali eto...a ja sam tak bijo sretan što sam ju vidijo ipak mi ona čini veliki dijo mog života i da mi neznam ko šta ponudi nebi nikad pristo da mi Marinu obriše iz pamćenja jer njo duguje za ovo što sam sad posto...
Post je objavljen 14.06.2007. u 21:37 sati.