Davni snovi i drevne misli me drže zatvorenog u ovaj krug. Niste li i sami svjedoci kolapsa u nama, ne želite li identificirati tu kob? Nije li istina kad otkrije svoje ime da nestaje? Nije ni to bitno, više me od kobi muči duh koji mi u glavu lije strašne misli. Pitao sam ga nebrojeno mnogo puta za njegovo ime, no istresao bi svoj gnjev na meni. Kao ukleti brod koji ulazi u konflikt s morem i nebom život mi je skrojen. Iskrojio sam ga sam, što je greška... Nitko me nije naučio plesti...
Bol mi smeta, ja sam nježna biljka. Nije vanjska grubost nešto što volim već nešto što činim zato da bi otvorio mjesta sebi. Isti duh koji me čini jadnim iz dana u dan, on je dio mene koji me prisiljava na plamen. I dosta mi je svega, riječi lete već same od sebe a ja ih samo čitam. Nije ni čudo, već otprije znam da riječi pišu mene, a ne ja njih. Ali dosta mi je neizvjesnosti, dosta mi je uzbuđenja, a obožavam ih. Kontradiktoran samom sebi hodam kroz život ne znajući koju stranu da odaberem. Na kraju biram svoju stranu, i bit će kako bude bilo.
Uragan se približava, a ja isto svojim tempom zidam svoje odaje koje će pretrpjeti udarac. Pitam se hoće li boljeti ili će pak biti sasvim kratko i bezbolno. Mislim da ovisi o meni, da, o meni ovisi sve.
Ponoći sam jedne tužne proučavo' slab i snužden,
Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše -
Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao,
Pred sobna vrata stao, kucajući tiho, tiše,
"Posjetilac", ja promrmljah, "što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više."
Post je objavljen 14.06.2007. u 18:53 sati.