Ovdje je trebalo pisati nešto sasvim drugo. Ovdje sam trebala biti opet ja izgubljena negdje u bermudskom trokutu njenih bijelih suknji, sutrašnjeg piknika i preksutrašnjeg tuluma (s blagim notama žaljenja na učenje i hedonizmom u obliku orade&brancina i sivog pinota). Najjadniji križanac emoa i caviare gauche.
Međutim, Feral Tribune, najnagrađivaniji hrvatski list, ovoga tjedna nije tiskan.
Nakon 14 godina hrabrosti i istinoljubivosti, nakon tamnih godina Tuđmanovog skoropafašizma, HDZove diktature, nacionalističkog krvavog ludila i hrvatskokatoličke tame.
Feral. Moje prve novine. Počevši s Dorom i Ćićom i shitovima pa pomalo na Heni, Borisa, kulturu, Viktora, Informbiro, International...
Kao da pišem nekrolog. Pišem MP - što se da učiniti? Možemo nas dvoje izaći na ulice, tj. na neku jednu ulicu. Mogu ja pisati po blogu ali koga briga. Nije nekrolog, izvući će se oni, ali to nije način. To ne smije biti način, tako stvari ne smiju funkcionirati!
Možemo mi, ne znam tko mi, organizirati nešto.... nešto... tko....
Zašto nisam bogata i moćna? Zašto moja riječ ne znači ništa?