"To sve treba pobiti.Sve sto stignete",glasila je naredba koju je Radovan Karadzic saopcio Miroslavu Deronjicu,predsjedniku Kriznog staba u Bratuncu,prilikom njihovog susreta na Palama,dva dana prije pada Srebrenice.Cetrnaestog jula 1995.Karadzic telefonira Deronjicu i izdaje mu novu,sifrovanu naredbu:
"Miroslave,roba mora biti do zore u magacinu.Ne tu,vec negdje dolje."Pod"robom"se podrazumijevalo 2000 muskaraca,Bosnjaka,zarobljenih u Srebrenici.
Ovo je dio iskaza pomenutog Deronjica,takodje haskog optuzenika,koji je prosle sedmice svjedocio na sudjenju bivsem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu.
Milosevicu takva naredba"zvuci neverovatno".Zar da covjek koji,je li,ni mrava ne bi zgazio,tako nesto naredi?Ma haj`te,molim vas!Zar general Zdravko Tolimir,pozivajuci se bas na Karadzica,nije uoci napada naredio svojim snagama da jamce sigurnost srebrenickim civilima i da postuju Zenevsku konvenciju.
Valjda su osam hiljada kostura ubijenih Srebrenicana,od kojih vecina jos ceka na smiraj u bosanskoj zemlji u Potocarima,dovoljno uvjerljiv dokaz o tome kakav je stvarni smisao imala naredba na koju se Milosevic poziva.
Pobiti sve!To morbidno nadahnuce postojalo je medju srpskim sovinistima i prije i poslije Srebrenice.
Bivsem bankaru i komunistickom aparatciku,ubici svog kuma koji ga je ustolicio kao partijskog vodju Srbije,to nadahnuce nije bilo strano.Jednog oktobarskog dana 1998.godine drustvo na njegovom kanabetu mu je pravio americki general Vesli Klark(Wesley Clark),glavnokomandujuci snaga NATO-a.
Oni su vec bili stari poznanici,sa vise od stotinu sati razgovora za sobom.Klark je tog dana ponovo zaprijetio Milosevicu da ce mu NATO sruciti na glavu tovare bombi,ukoliko ne povuce vojsku i policiju sa Kosova.Veliki prevarant,koji se do tada junacio pred cijelim svijetom,nije vise imao izbora.Donesen je viski,a onda je buduci stanovnik zatvora Seveningen(Scheveningen)otvorio svoju nekrofilnu dusu:
"Znate,generale Klark,da mi znamo kao cemo s tim Albancima,tim ubicama,tim silovateljima...
Pobrinuli smo se za njih ranije.U Drenici,1946.,pobili smo ih.Potrajalo je nekoliko godina,ali smo ih na kraju sve pobili."
General Klark navodi taj detalj u memoarskoj knjizi MODERNO RATOVANJE,objavljenoj prije dvije godine,u kojoj evocira svoje uspomene sa balkanskih ratista.Razgovoru je prethodio Klarkov susret sa Milosevicevim generalima."Trebalo nam je jos dve nedelje da ih sve pobijemo.Zasto ste nas zaustavili?",
upitao je Klarka policijski general Vlastimir Djordjevic,trenutno u bjekstvu pred haskom potjernicom.
Pobiti sve!-bila je lozinka"zajednickog zlocinackog poduhvata",kako je Tuzilastvo Haskog tribunala formulisalo Milosevicev genocidni rat za veliku Srbiju.U Bosni su civili ubijani po jednoj proceduri,a na Kosovu po drugoj.Bosnjaci su zarobljivani masovno,od kuce do kuce,i potom odvodjeni u logore i slicna mucilista,gdje su temeljito opljackani,a zatim podvrgavani najvecim ponizenjima.Iz tih predvorja smrti deportovani su na stratista i likvidirani u grupama.Umirali su posto bi im zlikovci oduzeli svaki dokument,svaki ma i najmanji predmet koji bi mogao ukazivati na njihov pojedinacni identitet.U masovnoj grobnici na Crnom vrhu,iz koje je nedavno ekshumirano 625 tijela muskaraca,zena i djece,
pronadjeno je svega 11 dokumenata koji su pripadali zrtvama.
Prilikom sistematskog"ciscenja terena"na Kosovu,Miloseviceve policijske snage ubijale su Albance na licu mjesta,bilo da se radilo o jednom covjeku ili cijelim porodicama.Bio je to stravican lov na ljude.Tragovi zlocina uklanjani su tako sto su lesevi odvozeni u Srbiju i tajno zakopavani u masovne grobnice.Neki od njih su zavrsili u hladnjacama potopljenim u Dunav.U tri masovne grobnice u Batajnici kod Beograda iz kojih su iskopani ostaci vise od 350 civilnih zrtava,nadjeno je mnostvo komada zlatnog nakita i satova,a u nekoliko slucajeva i novac u pojedinacnom iznosu od hiljadu i vise njemackih maraka.Albanci su,kao sto
tvrdi jedan od svjedoka tih dogadjaja,ubijani kao na pokretnoj traci,pa egzekutori nisu stizali da do kraja opeljese svoje zrtve.
Grickalice za nokte i otvaraci za flase,mustikle,cesljevi,olovke,maramice,nozevi na sklapanje,digitroni,
vizitkarte,amajlije,baterijske lampe,kutije lijekova,autobusne karte,ispitivaci struje,katanci,upaljaci i
kutije cigareta,privjesci sa kljucevima i slicni predmeti koji su nadjeni u pomenutim grobnicama svjedoce da je rijec o obicnim ljudima koji su za njih kobnog dana krenuli ko zna kuda,neko od njih mozda slusajuci pjesmu na svom tranzistoru,ne sluteci da idu pravo u smrt.
Kad vidimo sa koliko se ravnodusnosti Milosevic u Hagu odnosi prema svojim zrtvama i sa koliko cinizma negira stravicne plodove"zajednickog zlocinackog poduhvata",kojim je licno rukovodio,jasno je da je to covjek kome ljudski zivoti znace koliko i opusci cigareta na ulici.Na sudjenju u Jerusalimu,Adolf Ajhman(Eichmann)je tvrdio kako je on"postigao"da deportacije Jevreja budu humanije i organiziranije i da bi oni,da nije bilo njega,bili brutalno ubijani u svojim stanovima ili prisiljivani da pjesace do logora smrti.
Ipak,Ajhman je bio tek bezvoljni izvrsilac Hitlerove volje,a Milosevic je bio naredbodavac.Hitler bar nije skrivao svoje"konacno rjesenje"zidovskog pitanja.Milosevic je bio lukaviji.Etnicko ciscenje je provodio sa maslinovom grancicom u reveru svog sinjela,a naredba akterima"zajednickog zlocinackog poduhvata"
podrazumijevala se sama po sebi.Pobiti sve,a ja cu dotle propagirati mirno rjesenje problema.
5.decembar 2003.
(Gojko Beric-"ZVIJERI NA OKUPU")
Post je objavljen 14.06.2007. u 13:03 sati.