Kažu ljudi da je najteže krenuti.
I oduvijek je tako, od prvog dana našeg života. Najviše čega se bojimo su novi koraci. Najviše čega se bojimo smo mi sami….
…….
Sad kad sam odlučila dati otkaz sve mi se čini puno lakše. I kad sjedim ovako ne mogu si oteti dojmu (koliko god to na tren glupo zvučalo) da se sve zapravo posložilo baš kako je i trebalo biti…
….
I velike odluke padaju. I jedan drugi grad me isto zove…. I neki moj nepoznati budući maleni stan od kojih 40 i nešto kvadrata koji čeka da ga pronađem…
I mislim da mi je život točno namjestio ovu trenutnu situaciju, koliko god to glupo zvučalo.
Promijenilo me puno. Osjetiti dio tuđe boli, osjetiti u zraku miris straha, panike i beskrajne tuge, mijenja čovjeka u neopisivom smjeru.
……
Smisao.
Jučer me dok smo pričale na telefon draga osoba podsjetila na nešto što sam u zadnje vrijeme potpuno smetnula s uma.
Smisao.
Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, sjedila sam kao klinka na krevetu i ponavljala budućoj i starijoj dragonfly: „ne smiješ zaboraviti pronaći smisao, ne smiješ zaboraviti pronaći smisao, molim te, molim te i kad odrasteš nemoj zaboraviti pronaći smisao…“
I tog jutra uzela sam dnevnik u ruke i pisala stranice i stranice: „nemoj zaboraviti pronaći smisao“, "nemoj zaboraviti pronaći ono što tražiš",„nemoj nikada zaboraviti da postoje zvijezde i da je život prekrasan“ i „nemoj zaboraviti, molim te, da si ti zvijezda u filmu svog života, znam da ćeš zaboraviti, molim te da se opet podsjetiš“, „nemoj biti kao svi drugi odrasli, vidi kako su oni fuj“…….
I na dnu stoji još jedna mala napomena: „Ps. Sada sam računala, ako sada kreneš (a imala sam tada 15 godina) taman imaš jedno 10 godina da pronađeš smisao i taman ćeš imati oko 25-26 godina i onda možeš slijedeću polovicu svog života živjeti svoj smisao. Molim te, nemoj to zaboraviti, imaš samo jedan život, molim te..“….
…………
Danas imam 26 godina. Što sam uradila zadnjih 10 godina???
Bože, kako je to prošlo…..
………
I vrtila sam se u krevetu. Probudila sam se znojna noćas. I sanjala neke čudne i jake snove.
…….
Po noći sam se ustala jednom i otvorila prozor, nisam imala zraka.. Slušala sam dugo tišinu noći otvorenih očiju. Jeste primijetili kako i tišina ima svoj zvuk….?
……..
I jutros čim sam se probudila, jednostavno sam osjetila.
……..
„Reci mi nešto što bi volio da budeš. Kao na primjer učitelj. Ili odvjetnik ili nešto.“
Nisam je slušao. Mislio sam na nešto drugo, nešto suludo.
„Znaš li što bi volio da budem? Mislim, kad bi imao neki prokleti izbor?“
„Što?“
„Znaš onu pjesmu Ulovi li netko nekog dok kroz žito ide...?...
Zamišljam neku djecu koja se igraju na nekom velikom polju žita i sve. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini, nikog odraslog, mislim, osim mene. A ja stojim na rubu neke sulude litice. Što treba da uradim – treba da ulovim svakog tko se zaleti da padne sa te litice u provaliju – mislim, ako trče i ne gledaju kuda idu, treba da se pojavim odnekud i ulovim ih. To je sve što bih radio, po cijeli dan. Bio bih samo lovac u žitu. Znam da je suludo, ali to je jedino što bih stvarno volio da budem……..“
J. D. Salinger, Lovac u žitu
Da, to bi stvarno voljela da budem………….
……
Post je objavljen 13.06.2007. u 23:23 sati.