pa ne vjerujem pa kako može neko na takav način ramišljat...pa ko može imat uopće ideju da bi nekom bilo lakše da nešto sazna nakon što je već sve gotovo...da mu uskrate zadnji pogled zadnji oproštaj s nekim...na pitanje zašto su mi to napravili odgovorili su pa nismo željeli da opet to proživljavaš...mislim da ti je bilo dosta toga u životu...samo zamislite moju reakciju...pa šta nebi ja trebala bit ta koja će odredit kad je dosta...pa ja mislim da se nikad u životu nisam na nekoga tako izderala i istresla...pa to stvarno nije fer...koliko sam suza skrila u sebi i nikad ne isplakala zbog mame...samo da njoj bude lakše...i sad ovo dobivam zauzvrat...glumila sam jaku osobu samo zbog njih a sad mi to fali...fale mi neisplakane suze...nestane ti iz života netko a ljudi ti to prešute...iako taj netko možda u zadnje vrijeme nije toliko prisutan u mom životu...djetinjstvo mi je učinio još ljepšim nego što bi inače bilo...svaki odlazak kod bake on bi ukrasio svojim igrama, pričama, zagonetkama kojih je svaki put bilo sve više i više...tek sam sad shvatila koliko je ustvari vrijedno vrijeme koje provedeš s nekom osobom...i koliko će ti ona falit iako ti ustvari nije bila nitko i ništa osim savršenog prijatelja...nikad mi nije smetalo što je star koliko i moj tata što je čudan...razlog tome je što su ga kao maloga napali i istukli i imao je ozljede mozga koje su ga zauvijek osudile na to da živi život 16-dišnjaka...nedavno se razbolio ali nisam znala da je tako ozbiljno...nije mi bilo ni na kraju pameti da ga više neću vidjet...rekli su da je u bolnici...nisam ga išla posjetit jer su mi lagali...rekli su da će brzo doma...jednostavno nije fer od njih...ali što više razmišljam to mi je više jasno da sam pretjerala...ja znam da mi žele samo najbolje...pogriješili su ali u dobroj namjeri...znam da ni njima nije lako...toliko gluposti i problema samnom...i ne samo samnom...sad mi je žao...žao mi je što sam tako reagirala...žao mi je što mi sada mama plače...da barem moogu vratiti vrijeme i zaustaviti se trenutak prije i dobro razmisliti o svojoj reakciji...ali to je nažalost nemoguće...ali znam da će se smiriti i oprostiti kao što sam ja sad njima kad sam shvatila da je bilo u dobroj namjeri...a žnj...život nije fer...ali stvarno nije...ali uvijek postoji netko kome je gore...netko ko nema nikoga...uvijek imam ovo malo obitelji što mi je ostalo i naravno prijatelje...i to mi uvijek nekako vrati snagu...hvala vam šta ste svi uz mene...ovdje ste ja mislim sve saznali...molim vas nemojte mi to više spominjat...samo me čvrsto zagrlite...i ne puštajte...i nikada me nemojte ostaviti jer ja stvarno ne znam šta bi bez svih vas...
Post je objavljen 13.06.2007. u 20:37 sati.