Marketing
ako nemaju kruha, neka jedu kolače... (moš mislit')
već tri dana pokušavam im, uz kruh koji pojedu dok ja ne gledam, uvaliti grancereale. žitarice su to, i suho voće, prava poslastica. ali ne, te ptice su svojeglave i očito ne vole slatkiše. 
u tijeku je učenje za nemilosrdne rokove, što svi oko mene dobro znaju.
pa kolektivno, više- manje, grijemo stolice.
viroza obilježava tjedan dana kako me već muči.
mislim da cuganje u petak i subotu i nije baš pomoglo mom grlu. možda zbog toga što je postotak alkohola bio premalen. samo ledeno pivo.
mmm...pivo. 
/open air x2. Malo Srce je otišao već u subotu kako bi me pustio da sa svojima idem van i nacugam se i... prijevod: on je zbilja želio na tu feštu svog prijatelja koji je dao taj neki zadnji ispit/
uporno odbijam propolis (!!!) i ne mogu si zamisliti da ga ukapavam u grlo.
to je jedna od najfuj stvari za koje znam. koja mi i nije baš pomagala inače kad me boljelo grlo.
nadam se da će me do vikenda proći ta viroza i umor i vječna pospanost.
danas sam se sva oduševila zbog malih stvari.
izišla sam iz svog mračnog faksa i...nebo je bilo sivo, ali je sunce sjalo, i mene je svu obuzela neka radost.
obožavam kad se tako ispunim energijom bez nekog posebnog razloga.
(možda je razlog bio taj što sam izišla iz faksa, jup, to mora da je to)
općenito, znate li onaj osjećaj kad uđete u neku trgovinu, i zasvira neka vaša pjesma, i to vam bude dovoljno da u trenu imate energije za otrčati maraton.
(ok, ja ne bih imala energije za otrčati maraton jer sam definitivno više sprint- tip, ali mislim na ostatak ljudi)
meni se to događa kad, šetajući kroz importanne, začujem hrpu cvrkutajućih stvorenja u zoo- shopu.
ili, kad razmišljam o prethodnom/sljedećem izlasku, o nekakvim smiješnim situacijama ili o ljudima koje jedva čekam vidjeti...
onda se počnem smješkati ili, nedajbože, smijati kao neki freak hodajući sama cestom.
kad smo već kod izlazaka, ne mogu vjerovati da je netko za mene i geu pomislio da smo lezbe. no, dobro, mi se nekad znamo tako malo zafrkavati, ali te večeri nismo. jednostavno, večer je bila sva šašava, a i ljudi koje smo upoznale.
i naša treća cimka Moon je proglašena lezbijkom.
eh, blago nama.
trio lezbikus.
da se razumijemo, nemam ja apsolutno ništa protiv lezbijka. ali jednostavno, ne shvaćam kako netko pored svih tih DIVNIH smotanih primitivnih slatkih muških bića može uopće pogledati neku ženu!!
još jedna stvar...
postoje li za vas osobe koje jednostavo...nekako...osjećate kao...nešto posebno?
kemija, fizika ili neka sasvim druga sila učine svoje, od početka su special, kliknete se od prvog trenutka, i zalijepite im na čelo oznaku "MOJE".
poželite ih čvrsto zagrliti, a onda uhvatiti za ruku, gumicom izbrisati svijet oko vas i reći- dođi da ti pokažem moj svijet!
pritom ne mislim nužno na nekoga koga želite zbariti 
npr. Malo Srce bio je jedna takva osoba, te večeri kad smo se upoznali, uletjela sam mu u zagrljaj kako bi me spasio od nekog napornog tipa koji me proganjao.
i kad smo brdo vremena bili prijatelji (nakon prethodne kratke veze), mada nisam u tada željela ništa s njim, on je bio taj koji je znao cijelu noć probdjeti u mom ulazu, pričajući sa mnom, dok smo sjedili na stepenicama (ja u pidžami i ogrnuta dekom). mi smo i dalje bili prijatelji, sve dok on nije završio s nekom curom.
osjećala sam se kao kad su mi kao maloj rekli da su moju omiljenu igračku Čitu poklonili nekom djetetu u ulici.
kome nije bila jasna oznaka "MOJE"? 
ovo je ljubavni primjer, ali postoji više vrsta posebnih osoba.
imate li ih i vi?
update- ljubić sretna nam 22. mjesečnica...kako sam ti se samo lako prodala za vrećicu gumenih bombona...
Post je objavljen 13.06.2007. u 19:32 sati.