Marketing
PRIČA O DRAŽENU (SRCEM DO USPJEHA)
*Preuzeti članak iz www.pravokutnik.net napisan od jednog kolege*
ikone susrećete na najčudnijim mjestima...
Ovih riječi, kojima inače počinje kratki dokumentarac ESPN-a o Draženu Petroviću, sjetio sam neki dan kad sam, motiviran znatiželjom i nevoljnošću za učenjem, obilazio nedavno otvoreni muzej (ne mislim na svečano već funkcionalno otvorenje) Dražena Petrovića. Naime, između svih izloženih medalja i trofeja, a čije se brojnosti ne bi postidjela cjelokupna sportska povijest neke omanje karipske države (ili susjedne nam alpske
), meni je za oko zapao jedan izložak sa tamnoplavim koricama u kojem štampanim slovima piše Sveučilište u Zagrebu, Pravni Fakultet, a pored toga najobičnijim rukopisom - Dražen Petrović. I nije mi trebalo dugo da zamislim tu hipotetsku, neostvarivu situaciju kako na stepeništu Pravnog fakulteta susrećem Dražena Petrovića.
O Draženu se napisalo mnogo stranica, počast mu je odana u dvorani njegova posljednjeg kluba, New Jersey Netsa, pod čijim krovom visi legendarni dres sa brojem tri, jedan je od dvojice sportaša koji ima svoj spomenik u Olimpijskom parku u Lausanni i jedini je košarkaš kojem se pljeskalo na Centalnom terenu u Wimbledonu kad je Goran Ivanišević posvetio osvajanje turnira svom preminulom prijatelju. Pa pomislih, bilo bi lijepo da ga se sjetimo i mi, studenti fakulteta kojeg je i on nekada pohađao. Istina, bilo je to davno, mnogi od nas su bili tek likovi na papiru koje su crtali starija braća misleći time uvjerit roditelje da je vrijeme za prinovu, Johnny Štulić je još bio zdravog uma i u kreativnom naponu, a studenti koji su onda studirali na fakultetu odavno su se otisnuli dublje u pravosudne, diplomatske, političke i ine vode (makar, iskreno da vam kažem, ne bi me baš šokiralo da saznam da neki od tih i danas još uvijek studiraju pravo
). Međutim, popriličan vremenski odmak (u rangu jedne poštene zastare
) nije razlog da se legende zaboravljaju, naprotiv, to je idealno vrijeme da ih se sjetimo i prenesemo njihovu priču dalje u povijest. Moja namjera je da Draženovoj dodamo još jedno kratko poglavlje, ono koje je proveo kao student zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Kad kažem kratko, nemojte odmahivati rukom i prerano zaključivati da je Dražen, kao mnogi prije i poslije njega, bio samo prolaznik na fakultetu - on si, uporan i ponosan kakav je bio, to nije želio dopustiti. U vrijeme kad je s Cibonom harao domaćom i europskom košarkom, kad je ljubljansku Olimpiju ispratio sa 112 koševa na jednoj utakmici, a navijači Zvezde su zavjetovali hodočašća svetom Savi za svaki njegov promašeni šut, Dražen je položio dvije godine na Pravnom fakultetu i to na temelju svojeg znanja, a ne svoje slave. Riječima njegove majke Biserke, uvijek je zahtijevao da određen broj ljudi prisustvuje njegovim ispitima da se ne bi mislio da dobiva ocjenu na temelju jučerašnje pobjede nad Zvezdom.
Da bismo shvatili veličinu tog podatka moramo znati da je riječ o čovjeku koji je u svijetu košarke postao i ostao sinonim za trening prije treninga i trening poslije treninga tj. za sate i sate dodatno provedne na parketu, s loptom u ruci i i bijesnim čuvarom koji čeka da zatvori dvoranu. Dodajmo tomu i domaće utakmice, pa gostujuće, pa putovanja po Europi da bi se odigrala utakmica Europskog kupa i dobit ćemo vrlo malo slobodnog vremena. Vrijeme u kojem ste Dražen i vi koji ovo čitate bili isti. Sa istim knjigama, istim brigama, istim beskonačnim okretanjem stranica i neprospavanim satima. Znajte, ovakve spoznaje su jedne od onih koje nam naše heroje čine bližim nama, daju im jedan dašak smrtnosti, čine ih bićima od krvi i mesa. Tako se navodno i Dražen poprilično namučio kod određenih ispita, a kako legenda kaže i on je izgubio pokoju "jedan na jedan" s najvećim igračem koji je ikad branio boje Pravnog fakulteta, prof. Kurtovićem (ipak je potonji imao prednost domaćeg terena). S druge strane pak, to čini Dražena još većim (u mojim očima svakako) jer se nije zadovoljio samo slavom koja je proizlazila iz njegove već onda briljantne karijere, nego je htio nešto više. Završiti faklutet, steći epitet intelektualca, dodati nove stranice svom životopisu i nakon završetka karijere.
Istina, bila su to neka druga vremena, vremena kad sport nije bio sveden na biznis, kad se igralo radi ponosa, prestiža i ponajviše igre same, a sačuvati čast i obraz nakon utakmice bilo je važnije nego pobijediti. Vremena kad su najbolji sportaši ujedno i branili boje svoje države na Univerzijadi, kad su bili nešto više od likova kojima je jedina životna ambicija potpisati čim unosniji ugovor. Danas pak, možete nabrojati na prste jedne ruke sportaše koji su uopće krenuli na fakultet, dok određen broj njih spada u kategoriju onih zbog koji se uvodi obavezno srednjoškolsko obrazovanje. Prototip današnjeg sportaša jest više netko poput Dine Drpića, čije se intelektualne sposobnosti iscrpljuju u pamćenju broja grudnjaka koji nosi njegova žena. Da ne spominjemo još činjenicu da su se onomad naslovi, naravno važniji i veći, slavili sa puno više stila i puno manje cajki
, u manirama prave gospode.
Ali, da se vratimo Draženu - kad su njegovi suigrači slavili pobjede, odlazili na kartanje bele i provod u Saloon, on je odlazio sa knjigom u krevet. A kad su se ti isti suigrači vraćali kući mamurni on je već ubacivao prvu tricu sljedećeg dana. Jednostavno ne možete a da se ne zapitate kakva i kolika je to ustrajnost čučala unutar tog čovjeka - otkuda, sa kojeg Božjeg izvora je crpio svoju motivaciju i da li mu je ikada došlo da se sve pošalje u neko mjesto. Pretpostavljam da je i u tim trenucima do izražaja dolazila ta njegova, toliko puta posvjedočena u zadnjim trenucima utakmice, nepokolebljiva volja i želja za pobjedom. Ta želja koja ga je i dovela na sam vrh, priskrbjela mu status ikone.
Ono pak, bez čega ta volja i želja za pobjedom nije mogla postojati jest i vjera u činjenicu da se može postići ono što želiš. Jedna od najupečatljivijih trenutaka njegove karijere bila je ona slavna ukradena lopta i trica za vodstvo Hrvatske protiv neponovljivog Dream Team-a na OI u Barceloni (*ovo je pogrešan podatak, al nema veze sad...). Iako je utakmica bila izgubljena, iako su šanse Hrvatske i bilo koje druge reprezentacije da pobijedi Dream Team bile ne minimalne već nepostojeće, Dražen je za taj kratki trenutak i nemoguće učinio mogućim, štoviše, u poluvremenu utakmice uvjeravao je suigrače da mogu pobijediti Dream Team (nešto poput uvjeravanja da možete naučiti GP u tri dana). Naravno, u toj anegdoti nije ni bitan ishod, već samo ta vjera da se može.
Što to nama znači? Meni osobno, izvor dodatne motivacije, pogotovo sada kad su rokovi, kad se (pre)često javlja malodušje, nevjerica i želja za odustajanjem. Pomislim, ako je netko mogao biti najveći sportaš svoje zemlje i istodobno "gurati" na ovom fakultetu, po onda, jeb***, i ja sa tri puta manje obveza mogu to završit. Tako sam barem shvatio poruku Draženova života - nemoj odustajati, ustraj!
Ima jedan citat američkog biznismena Lesa Browna koji kaže: "Shoot for the moon. Even if you miss you will land among the stars." Možda sletite negdje pokraj Draženove.
Post je objavljen 13.06.2007. u 18:14 sati.