Danas sam zakljucio da sam ja potpuno lud. Totalno drukciji od drugih, kao sto kaze poznata pjesma od Vjestica. Drugi zaposlenici normalno rade i zaradjuju za zivot, dok ja uvijek imam neke ekstra ideje i fantazije koje jos ne mogu ostvariti.
Ne mogu se prilagoditi tom ustaljenom ritmu.
Stalno sanjam o nekim prostranstvima i um mi odluta.
Jedva sam se prisilio zavrsiti faks.
Zelim se obogatiti da mogu raditi samo ono sto ja zelim.
Postanem nervozan kad mi se zadaje sto da radim. Prije sam mislio da je to zbog nesofisticiranog nacina naredjivanja ali sad kad je to sofisticirano vidim da sam ja vodja koji treba organizirati i naredjivati, gurati svoje ideje i uspjeti u tome, a ne slusati druge. Zvuci vrlo tesko za ostvariti i zato sam dosad padao u depresiju, nikad nisam uspio izgurati sto sam zelio pa sam udarao glavom u zid. Hocu li prije razbiti glavu ili preskociti zid, vrijeme ce pokazati. Vjerujem u sebe.
Nama ludima je najteze. Puno smo darovitiji i intelignetniji od drugih, puno vise toga percipiramo i mozemo, ali se zato puno teze uklapamo u civilizacijske okvire, i daleko teze izvrsavamo zadatke kao zaposlenici. Kaze Robert Kiyosaki da je financijska inteligencija ono sto nedostaje siromasnim ljudima, da je u tome kljuc bogacenja. Mislim da nazalost pametni ljudi potcjenjuju tu vrst inteligencije, i zato su bogati uglavnom glupi. Jer za obogatiti se, barem prema Kyosakiju, ne treba vrhunska pamet nego matematika 5. razreda!
Post je objavljen 13.06.2007. u 14:58 sati.