Kod nas starije žene još uvijek imaju posla s copernicama iliti vješticama.
Ima ih kao svakakvih, onih dobrih i onih zločestih. Kad se zaredaju neke nesreće kaže se kako je te ljude netko zacoprao.
Brdo gluposti, ako se mene pita.
Ispravak, ako se mene pitalo.
Prije nekih 5 godina u mojoj obitelji su se podogađali nevjerojatni i nelijepi događaji.
Vozeći Zvončeka u sjedalici naprijed na biciklu doživjeli smo nesreću. Zapela mu nogica u prvom kotaču i klasičan kiper, odletjela sam par metara naprijed na najprometniju cestu u mom gradu. Zvončeku je nogica bila povrijeđena, ali na svu sreću ništa nije slomljeno. Tek kad je to potvrdila rentgenska snimka i otklonila moje strahove za njega, osjetila sam da me bole ruke i da imam u ustima neko strano tijelo. Zube.
Osim četiri prva zuba, uspjela sam slomiti i oba dva lakta na rukama.
Kao u vicu: vozim se bez ruke, vozim se bez zubiju...
Oporavak je bio prilično težak jer kad imate ozlijeđene obje ruke prekrižene na prsima ne možete ništa. Niti do usta, niti do hlača ili čegagod. Trebalo me hraniti, pojiti, kupati, voditi na wc...
Kad smo obavili sve to po domovima zdravlja i bolnicama došli smo kući.
Moja Huluvuica je skakala iz kreveta u krevet i nezgodno pala. Nije joj bilo dobro pa smo ju odvezli na Hitnu. Potres mozga. Poslali su je u Klaićevu bolnicu, na neurologiju gdje je i ostala na pretragama nekih desetak dana.
Par dana nakon toga moj se Arthur odlučo odmoriti malo u ribičiji. Iscrpila ga briga za mene, Zvončeka i svakidašnji odlazak Huluvuici u bolnicu. Dogovorili smo se da ode rano ujutro, dok mi još spavamo, opusti se par sati i onda dođe kući jer Zvonček i ja baš ništa ne možemo sami. On ne može hodati, a ja samo hodati mogu.
Vratio se jako brzo. Čim je došao na bajer, okliznuo se na rosnu travu i dočekao na dlan. Hitno za Zagreb. Slomljena ruka.
Bili smo stvarno obiteljski prizor nesreće, pogotovo za vrijeme posjeta Huluvuici u bolnicu. Arthur je jednom (zdravom rukom) nosio Zvončeka koji je imao zamotanu nogicu, a druga ruka mu je zagipsana u marami oko vrata. Ja sam imala obje ruke u marami i gipsu prekrižene na prsima, a i Huluvuica je šepala jer je povrijedila ne samo glavicu, nego i nogu.
Ljudi su nas znali pitati jesmo li mi to imali sabraćajnu nesreću, svi zajedno. Skoro da nisu mogli vjerovati da smo stradali svako posebno.
I sve to u tjedan dana...
Bilo je komentara kako je nas sve netko zacoprao. Da to nije moguće samo tako, bez nekakvih sila. Prirodnih ili forsiranih.
Ne mogu baš u to vjerovati, u takve coprije. Zločeste.
Mada, trunčica sumnje ipak postoji...
Post je objavljen 13.06.2007. u 12:42 sati.