Marketing
NEZABORAVNI HUMANITARNO EDUKATIVNI IZLET U PULI
Divno, predivno i nezaboravno, tako bi mi opisali u tri riječi naš boravak u Puli.
No ipak krenimo mi sa našim dojmovima kojih ima jako puno.
Petak. Dan polaska. U Zagrebu pada dosadna kiša. Spremajući stvari u vozilo razmišljamo samo jedno : nadamo se da će ipak osvanuti sunce i da će humanitarni izlet ipak uspjeti.
Prije samog polaska, telefonski se čujemo sa našim ljudima u Puli i oni nam javljaju da je u Puli nakon par dana granulo sunce i da su prognoze za vikend više nego odlične. To nam ipak malo razvlači osmjeh na lice i polako krećemo za Pulu. Usput smo stali da pokupimo gospođu Vesnu i njezinog predivnog sina Gogia koji je inače autista. Gospođa Vesna je inače također član Ekoplaneta(http://portal.ekoplanet.hr) iz Zagreba. Kako smo se približavali Rijeci tako je sunce sve bilo jače i jače, kao i naši osmjesi znajući da dosadna kiša neće pokvariti naš humanitarni izlet.
Približavajući se Puli u nama je rasla velika napetost jer konačno ćemo osobno upoznati gospodina Marija Hermana koji je toliko dobroga učinio za našu Anjicu da Vam to jednostavno ne možemo opisati. I konačno dolazak u Pulu. I konačno upoznavanje sa gospodinom Marijom Hermanom predsjednikom Udruge Pomoć i ljubav iz Amsterdama.
Iako smo se do tad sa tim čovjekom znali samo preko Interneta, vidjevši ga imali smo osjećaj kao da ga znamo 20 godina. A on. On nas je sve zagrlio i rekao: Dobro nam došli dragi prijatelji. A onda je uzeo u naručje našu Anju. Grlio ju je, ljubio i stalno tepao moj mali anđelčiću a u očima mu se zaiskrila suza. Ne trebamo ni govoriti da je Anja odmah razvukla onaj svoj zarazan osmjeh.
I tako nakon našeg upoznavanja i pokoje suze radosnice, mi se smjestismo u kuću gdje ćemo boraviti sljedeća tri dana. Uz razgovor i dojmove brzo je stiglo večer.
Anja je naravno veći dio provela u naručju gospodina Marija a mi se nismo previše bunili jer i nama je dobro došao mali predah: Tokom večeri upoznali smo i organizatora humanitarnog izleta brodom gospodina Teofik Staršević predsjednika Udruge pomoć i ljubav iz Pule (http://www.pomociljubav.hr).
Gospodin Teofik je inače jedan vrlo drag i simpatičan čovjek i iako je bio u sto problema u vezi organizacije odmah nam je dao do znanja da što god nam zatreba da će uskočiti i da nam je na usluzi 24h.
Od gospodina Teofika saznali smo kako je opće došlo do ideje za ovako veliki projekt.
Tokom večeri pridružio nam se je i gospodin Đurica Karlić sa svojom obitelji. Gospodin Đurica je inače u Udruzi Celikaličara (http://www.celijakija-istra.hr). Moramo naglasiti da gospodin Đurica ima jednu divnu i prekrasnu obitelj.
Naravno da su teme za razgovor bile vezane kako pomoći osobama s posebnim potrebama, razmjena dosadašnjeg iskustva i kako unaprijediti i stisnuti našu Vladu RH da se više pažnje posveti tim osobama.
Subota. Dan je svanuo okupan suncem. Prijepodne smo iskoristili za razgovor sa novinarima 24h (članak možete pročitati u boksu mediji o Anji). Sastanku su prisustovali gospodin Marijo, gospodin Teofik, tata Tomislav i gospođa Vesna Plavšić iz medicinskog tima ustanove Zlatne Ruke, čiji će tim na brodu paziti na sve osobe sa poteškoćama u razvoju. Tokom druženja i sastanka gospođa Vesna dobiva telefonski poziv i govori nam da, da zahvaljujući Istarskoj županiji i njezinom Županu odobreno nam je posjet Brijunima. Nakon ručka gospodin Teofik i tata Tomislav otišli su u kratki obilazak Pule te u posjet sjedištu Udruge Pomoć i ljubav. Putem je gospodin Teofik objašnjavao da je cilj udruge da pomažu invalidnim osobama, socijalno ugroženima, penzionerima, drugim neprofitabilnim udrugama, dječjim vrtićima, bolnicama i dr.
Kasno poslijepodne iskoristili smo za kratki izlet u Medulin a tamo smo se našli sa gospođom Blaženkom (članicom Ekoplaneta) i njezinim suprugom Damirom. Iako imaju sina sa poteškoćama u razvoju, na njima se vidi da su jaki i da se znaju nositi sa time i stvarno nam je neizmjerno drago što smo bili u okruženju takvih roditelja kao što su Blaženka i Damir.
Naravno da nam je navečer svima ponovo bila destinacija kuća( trenutno glavno sjedište nas iz Zagreba) gospodina Marija Hermana. A gospodin Marijo, jedva je dočekao da ugleda ponovo svog anđelčića Anjicu. Večer je ponovo bila opuštajuća uz naravno nezaobilazne teme vezano za osobe s poteškoćama u razvoju.
Nedjelja. Hvala Bogu svanuo je prekrasan dan. Užurbano se spremamo i odlazimo na Pulsku rivu gdje nas dočekuje već veći dio invalidskih udruga. Polako se smještamo na brod «MELISA». Kako se vrijeme polaska približavalo tako su i ostale Udruge pristizale. I konačno toliko najavljivani polazak. Nevjerovatno je bilo za vidjeti toliko Udruga na jednom mjestu : Udruga slijepih, Udruga gluhih i nagluhih, Udruga sa mentalnom retardacijom, Društvo distrofičara, Udruga civilnih invalida rata, Udruga invalida rada, Dijabetička udruga, Udruga cerebralaca, Udruga paraplegičara…. a oni su se samo zadovoljno smješkali.
A Anjica ko Anjica, i na brodu je bila glavna tema pogotovo što je bila jedna od najmlađih sudionica. Ne moramo Vam ni spominjati da se ni na brodu od nje nije odvajao gospodin Marijo, koji je u jednom trenutku dok je Anja spavala u kapetanovoj kabini bio cjelo vrijeme kraj nje. Valja napomenuti da smo cijelo vrijeme našeg izleta na brodu imali veliku pomoć gospođe Blaženke i gospođe Vesne koje su se također brinule za našu Anjicu.
Tokom plovidbe imali smo i vodiča koji nam je opisivao sve čari Istarskog priobalja.
Međutim najveći događaj se zbio kada smo pristali na otok Brijune. Za većinu je to bio neopisiv događaj jer su prvi put posjetili Brijune. Na Brijunima smo posjetili Titovu izložbu i jedan mali dio otoka. Tokom plovidbe stali smo i na jedan otok koji se zove Barbariga i tamo smo iskoristili slobodno vrijeme za kupanje. More je bilo više nego fantastično a i Anjica je smočila svoje nogice. Mora se priznati da je i na samom brodu bila jako fantastična atmosfera. Bilo je tu i pjesme i šale i plesa a bilo je i neobično čuti invalide kako pričaju viceve na svoj račun, sve u svemu za svaku pohvalu. Vidjelo se na tim ljudima kako su se stvarno sretni i opušteni bez obzira koliko pate u životu, jer su znali da im ovo zadovoljstvo nitko ne može uskratiti. Vrijeme je brzo odmicalo i već je bilo oko 16h kada smo se vratili na Pulsku rivu.
Prije samog razilaska od strane gospodina Teofika, zamoljeni su svi predstavnici udruga da ostanu još kojih petnaestak minuta na završnom sastanku. Slagali smo dojmove i zaključili da je ovaj humanitarni izlet uspješno završio i da se nadamo da je ovo jedan jaki temelj za sve buduće suradnje između udruga. Prije odlaska u našu «bazu»(kuća od gosp. Marija) gospodin Đurica i njegova divna obitelj još jednom su nam pokazali sve čari pulske Arene.
Svemu lijepom jednom dođe kraj pa tako i našem boravku u Puli. Najteže je bio rastanak sa gospodinom Marijom. U biti, rastanak Marija i Anjice. Da tako netko može zavoljet tuđe dijete sada smo se uvjerili.
I što reći na kraju. Neopisivo nam je drago što smo upoznali tako divne ljude kao što su Marijo, Teofik, Đurica, Vesna i još mnogi drugi iz raznih Udruga.
Drago nam je da ih je vrijeme poslužilo, jer znamo sa koliko su srca, entuzijazma i žara pripremali ovu humanitarnu edukativnu akciju. Neopisivo nam je drago i za sve invalide, jer znamo koliko im je ovo trebalo, jer te ljude život nije mazio, jer se ti ljudi svakodnevno bore sa svojom invalidnošću, jer ti ljudi svakodnevno nailaze na svakojake prepreke a ljudi poput Marija, Teofika, Đurice, Vesne dali su im priliku da se ne osjećaju manje vrijednim, već da i oni imaju svoja prava koja im nitko ne smije oduzeti a najveće pravo je pravo na ŽIVOT.
Hvala Vam dragi naši prijatelji na neopisivoj sreći koju ste nam pružili, znajući da u ovom surovom životu u kojem se nalazimo nismo sami i da na ovom svijetu još postoje ljudi humanog SRCA!
A sada pogledajte na SLIDE najvažnije slikice sa humanitarnog edukativnog izleta u Puli.
Napomena je : da kad stavite kursor na određenu sliku, ispisati će se ime slike.
Sve ostale slike možete pogledati u našem boksu FOTOGALERIJE.
Post je objavljen 13.06.2007. u 08:43 sati.