Kao što sam mislim negdje već i napomenuo, ne volim pisat blog u formi dnevnika, radije nađem neku temu pa je obradim sa svog stajališta, ali koji put se nađu prigode kad se i kod mene događa nešto više-manje zanimljivo (ili barem spomena vrijedno), a mislim da je ovo jedna od takvih. Ovo mi je već treća noć na Lošinju, ovdje se održava simpozij etike i bioetike, a ja sam, zajedno s još dvije likice s prve godine, poslan tu da predstavljam fax, održim neko kratko predavanje i gubim vrijeme na više-manje pametan način. Mislim da ne trebam ni napominjati da sam teško neispavan, crvene oči, crni podočnjaci, glavobolje, nedostatak koncentracije i sve što ide uz to...
Kad smo već spomenuli podočnjake, ne mogu na nastavit i počet kritizirat uređenje sobe; inače nije nešto posebno loša, samo me silno živcira što su veliko ogledalo postavili nasuprot jednim stolu, ovom na kojem mi je sada laptop. Dakle, kad čovjek čita Harrisa i želi na tren odmorit oči od ekrana, podigne pogled i vidi vlastiti odraz u ogledalu, lice obasjano umjetnom svjetlošću ekrana, nimalo ugodan prizor, a ako uz to svira Pink Floyd i uzme se u obzir moja malo čudna psiha, Harris odjednom postaje iznimno zanimljiv i više ne želiš dignut pogled s ekrana.
Ne znam, uvijek me nekakva depresija hvata kad sam u hotelu (ne oduvijek, ali u zadnje vrijeme), pogotovo u hotelu relativno blizu mora, kad izađeš na balkon i dočekaju te zeleni borovi, njihov specifičan miris i općenito ugođaj koji vlada u mjestima uz more, bila ona velika ili mala (Rijeka ovdje ne spada, u njoj je čovjek osjeća sve osim mediteranski). Hotel je inače na savršenom mjestu, nedaleko malog Lošinja, uz obalu, s balkona se može vidjeti mala plaža (od sitnih kamenčića, a ipak nije pješčana) od koje se na obije strane uz obalu pružaju duga šetališta. Put posipan bijelim pjeskom i prekriven suhim borovim iglicama, među visokim borovima na laganom povjetarcu, pusta stjenovita obala i šum mora, presavršeno. Kako dobro to izgleda noću ne treba ni pričati, šetalište je osvjetljeno ali uvijek pusto (što me malo čudi, ali dobro), šum mora je noću uvijek glasniji i magičniji, jedna od stvari koje će mi jako nedostajati kad se sutra vratim u Opatiju. Jasno, ima i tamo sličnih šetališta, ali nema ovakvih borova i tišine, uvijek će se naći neki zalutali turist. Zapravo, ovakva me ležarna atmosfera uvijek podsjeća na Split, Split me podsjeća na neke druge stvari, o onda sve završi u depresiji. Ali dobro...
To je isto fascinantna stvar; čini mi se da je čovjek sretniji što manje razmišlja o samoj sreći. Istina, kad se neke stvari fino izracionaliziraju izgledaju daleko jasnije, ali jedan se njihov dio pri tome nužno i nepovratno gubi. A do sada sam imao taj peh da, kad god stanem i razmislim kako sam ja zapravo sretan (tu je problem s hrvatskim, ne da sam lucky, nego happy), i kako ne bi žalio ni kad bi izgubio to nešto zbog čega sam sretan upravo jer bi mi trebalo biti dovoljno što sam to u životu, barem jednom na kratak period postigao, niti par tjedana kasnije to nešto izgubim. Sad baš i nisam sretan, baš nasuprot, ali ovo me podsjeća na vrijeme kad sam bio i kad sam ovako razmišljao.
Anyway, da ipak nešto pametno stavim u post, gore sam spominjao da sam ovdje održao kraće predavanje, pa da nešto malo kažem i o tome. Ovo je simpozij iz etike i bioetike, tako da su se uglavnom obrađivale teme poput kloniranja, genetičkog inžinjeringa, pokusa na gametama i embrijima, a naš je fax odlučio na simpozij uvesti i temu besmrtnosti. Samo predavanje je savršeno prošlo, da o raspravi kasnije da ne govorim, više sam nego zadovoljan što se toga tiče; asistent i ja smo praktički pokopali kontinentalce iz Zagreba, Splita i Zadra, večeras je na plaži ponvoni ogled u nešto opuštenijoj atmosferi, ne znam baš dal' mi se ide ali ipak moram, da ne ispadne da ne želim nastavit raspravu, iako se tu više nema što nastavit, može im se samo pojašnjavat da se iz dskriptivnog ne može izvoditi normativno.
A tema samog predavanja... Ukratko, pretpostavlja se da ćemo već za 20-30 godina biti u stanju tako izmjeniti ljudske emrije da više neće postojati gornji broj dioba svake stanice, što će spriječiti stranje i sve bolesti i probleme koje dolaze s godinama. Uz to, pretpostavlja se da ćemo biti u stanju izmjeniti ljudski genski kod tako da imamo urođenu imunost na većinu bolesti, cijepljenje više neće ni biti potrebno, kao ni lijekovi jer će nas većina bolesti jednostavno zaobilaziti. Ukoliko se to ispostavi nužno ćemo dobiti prve besmrtnike, ljude koji neće moći umrijeti prirodnom smrću; oni neće biti neranjivi, jasno da će umirati u prometnim nesrećama i u ratovima, ali smrt od starosti više neće biti nešto normalno, zapravo neće je uopće biti. Jasno da se ovakve promjene u životu mora provući kroz mikroskom etike i bioetike, jer mislim da se svi slažemo kako, iako je često tako, znanost ne nosi nužno napredak i sreću za čovječanstvo.
Dva su tipa argumenata upućena protiv besmrtnosti; sada ću samo ukratko izložiti o čemu sam ja pričao, a kasnije ću u novom postu to izložiti kako treba. Uglavnom, ove su dvije kolegice pričale o problemu ljudskog dostojanstva; vrijeđamo li ga ako želimo živjeti vječno, smiju li ljudi kao prema definiciji smrtna i konačna bića tražiti besmrtnost. Drugi je dio argumenata praktične prirode; pretpostavimo da je besmrtnost nešto dobro, pa pogledajmo kakav će to utjecaj imati na društvo; ne treba nešto dobro uvijek imati i dobar utjecaj. Taj sam dio ja izlagao i poprilično sam zadovoljan kako je ispalo, i samo izlaganje i rasprava koja je slijedila. Glavni problemi su ovdje oni vezani uz teorije distributivne prevednosti (vjerojatno će si u početku samo neki moći priuštiti skupe tehnologije, jel' prema tome pošteno da neki budu besmrtni, a neki ne?) i uz reprodukciju (ako ljudi budu besmrtni i nastave se razmnožavati bit će nas puno previše), ali o njima ću kasnije, ovo je samo da vas zainteresiram. Ako je itko do ovdje uopće stigao...
Ne da mi se više pisat, idem sad na plažu malo vidjet tko se sve okupio, trebalo bi bit OK...
Post je objavljen 12.06.2007. u 22:44 sati.