Razmišljala sam baš danas...
Što više vrijedi:
prijatelj s kojim možeš o svemu pričati ili onaj s kojim možeš šutjeti?
Vrijedi li više tišina ili riječi?
Što nam više znači?
Što nam daje veću sigurnost?
Razmišljala sam još...
O ljepoti riječi.
Kolike postoje.
I promislila dobro koje su mi najljepše.

Osmijeh, miris, okus, dodir, pogled, slušati, glazba, tišina, riječ, praskozorje, suton, želja, pohota, žudjeti, zvonak, usne, san, mašta, proljeće, ljeto, jesen, zima, škripa, kamen, Mjesec, oblak, vjetar, dažd, korablja, more, beskraj, ništavilo, nježnost, ljubav, poljubac, srsi, zagrljaj, granice, ljubomora, odlučnost, promišljenost, misao, smisao, zaluđenost, zaljubljenost, prijateljstvo, imperativ, zaborav, vječnost, ljepota, tama, smrt, život, srebrn, niti, sklad, harmonija, suglasje, različitost, sličnost, mir, bliskost, suza, kap, voda, plač, ruke, glad, žeđ, dobronamjernost, sljepilo...

Tu spadaju one jake riječi.
One snažne, od kojih zastanemo.
Ne znam jeste li razmišljali o riječima.
Ponekad su tako suvišne.
A ponekad ih toliko nedostaje.
Mislim (kao što uvijek mislim) da trebamo pratiti pravilo zlatne sredine.
Aristotel je imao pravo.
Ponekad je šutnja zlato.
Ali ponekad.
Plovim svojom korabljom prema granicama mašte.
Tamo se zaustavljam i gledam u beznađe koje se prostire horizontom.
I nastavljam.
Imam li što izgubiti?
Post je objavljen 12.06.2007. u 22:00 sati.