"Glas tuzi dajte,
jer kad bol ne govori,
tad punom srcu šapće,
veleć mu da pukne."
Jučer se ugasio još jedan mali život. Djevojčice zvane Ana.
Članak iz novina:
11 . 06 . 2007 | 18:05 | Piše: Željko Garmaz
Ana Gradištanac (6) potrčala je preko ceste, ali do svoje kuće u Koritni nije stigla. Opel Astra bila je brža i Ana je završila pod kotačima vozila
Igrala se jučer s vršnjakinjama u Koritni kraj Đakova i u jednom trenutku odlučila otići kući. Dva susjeda koji su pratili dječju igru samo su povikali: “Ana! Nemoj!” Čak su se nagnuli da je rukama zadrže. Nedostajalo im je, kažu, samo deset centimetara. Opel Astra, kojom je upravljao Daroslav Ž. (35) iz Vinkovaca, bila je brža i Ana je završila pod kotačima vozila. Iako su se susjedi brzo organizirali i djevojčicu odvezli u Kliničku bolnicu Osijek, pomoći nije bilo. Po dolasku u bolnicu mala Ana je preminula.
Cijela Koritna je u šoku, pogotovo zato što je dijete poginulo pred kućnim pragom. Svi su došli u dvorište obitelji Gradištanac. Mali Mato (3), Anin brat, još nije svjestan što se dogodilo njegovoj sestri. Roditelji Mato i Natalija sebi ne mogu oprostiti što, makar i na trenutak, nisu imali pod nadzorom svoje starije dijete.
Naravno da mali Mato nije svjestan, ali ja jesam. I na žalost točno znam kako im je i što ih čeka.
Stelice čuvaj malu Anu. I Petricu. Petrica je imala samo mjesec dana kada je dobila svoja krila.
Lijepi naši anđeli.
Odlomak iz knjige "Kad majke žaluju" * Ursula Goldmann - Posch:
"Žalost zbog gubitka čovjeka, osobito ona za djetetom, za svakog je pojedinog člana obitelji katastrofa vlastitog ja, koja bi se lako mogla usporediti s erupcijom vulkana: neki su već duže vremena bili spremni na to da bi tutnjava iz unutrašnjosti vulkana mogla značiti skoru katastrofu, drugi su je smatrali osjetilnom varkom, jer je bilo poznato da je vulkan ugašen, a neke treće je preko noći i bez ikakvog upozorenja iznenadio taj događaj: Došlo je do erupcije vulkana: Užarena lava prelijeva se preko širokog pejzaža duše, na čijim su obroncima nekoć bile izgrađene kuće, obrađena polja i zasađeni rascvjetani vrtovi. Vatreno kamenje pada na kuće, neke od njih sravnjuje sa zemljom, druge ostavlja, mijenja riječne tokove, ugrožava ljudske živote, gasi ih. A s neba pada kiša pepela, koja se sivo i milostivo širi po potresenom pejzažu duše, u čijoj se sredini sad nalazi zadimljeni krater.
Ispod jednoličnog sivog vela u svakom se pogođenom čovjeku krije jedna veoma osobna geografija osjećaja, koja je još prije dana razaranja dala tom unutrašnjem pejzažu jedinstven otisak. I sada , u tjednima i mjesecima nakon erupcije, svako pojedino područje katastrofe pokazuje posebnu panoramu potresa. Krater, kojeg je gubitak djeteta, mrtvo dijete usjeklo u psihički pejzaž majki, očeva, braće i sestara, različitog je promjera i dubine.
Vulkan, koji je djelovao tako mirno, strši u nebo poput neke beskorisne ruševine: sažežen, prazan, besmisleno se dimi.
A krajolik nikada više neće biti kakav je bio nekad. Oni koji su preživjeli čeznutljivo vade stare razglednice i sjećaju se dana kad je to područje još bilo zdravo i puno života. I sa svakim djelićem sjećanja nostalgija je sve jača, a pukotine i rane sve dublje, jer znaju da je to samo sjećanje. A vani stoji rupa kratera kao spomenik upozorenja žalosne stvarnosti. Neki uz plač i tužaljke lutaju podučjem katastrofe u potrazi za barem neznatnim tračkom nade koji bi nagovijestio da je sve to samo ružan san. Stari, odavno pokopani strahovi ponovo izranjaju iz ruševina: sve boli, svi rastanci iz prošlosti spajaju se s novom žalosti zbog izgubljenog pejzaža i od kratera stvaraju ponor koji prijeti da sve proguta."
Post je objavljen 12.06.2007. u 19:24 sati.