Marketing
More i Hvar na dar
Uživao sam 3 dana na Hvaru zajedno s još dvojicom kolega s posla. Totalno smo se opustili (nismo se sekirali nizašto) i imam dojam da sam poprilično napunio istrošene baterije. Jučer i danas primjećujem da sam nekako brži i poletniji i da sam u puno boljoj tjelesnoj kondiciji. S kičmom nemam problema a čini mi se da sam i „skinuo“ koji kilogram (baš na mjestima gdje je trebalo). Dakle autom od Nove Gradiške do Splita, pa čekanje izvanrednog trajekta, problemi sa smještajem, pa onda svečanost na kojoj smo preuzeli neka priznanja, zatim zafrkancija i nešto malo rada i puno mog fotografiranja onako iz gušta. Slijedi opet zafrkancija, nešto malo kupanja i sunčanja, malo jela, puno hodanja, i lijepi povratak na predivnom velikom trajektu do Splita pa onda brza vožnja do Nove Gradiške u kojoj smo bili već u nedjelju popodne. Dosta vremena smo proveli (i potrošili) u kaffe-u „Sunčani Čarli“ gdje nas škrti gazda nije častio niti jednom rundom iako je i sam priznao da smo mu tih dana bili daleko najbolji ($$$) gosti. To mjesto nam je odgovaralo jer je to bilo „usko grlo“ (svega 4 metra od naših stolica do mora, a tu jednostavno moraju proći svi od pjevača, jahtaša,…). Jednu večer smo zaružili u „Carpe Diem-u“ ( ipak možda idealnom mjestu za nas). Zadnji dan smo se „preselili“ u „Jazz-bar“ gdje nam je bilo totalno cool zahvaljujući simpatičnom osoblju i posjetiteljima iz svih krajeva svijeta ( Velika Britanija, Japan, Filipini, SAD,…). Nisam do sada nikada bio na otocima, a moram priznati da činjenicom da se ne mogu vratiti kući kad mi se hoće (kopnom) nisam bio nešto posebno oduševljen. Na hvarskom trgu letjele su mi lastavice iznad glave, a stigli smo baš za vrijeme tijelovske procesije u koju sam se eto slučajno uključio dolazeći do mjesta gdje smo preuzimali akreditacije. Tri kave i mineralne na glavnom trgu platili smo 86 kuna(?) ali kad je bal nek' je bal (ali kavu više nismo pili). Iako smo očekivali kakav takav smještaj u hotelu, u općoj katastrofi od organizacije festivala završili smo u vrlo lošem privatnom smještaju na vrhu brda kod bakice (gazdarice) od 97 godina. U sobi smo provodili najmanje vremena (škorpiončići i pauci su plazili po zidovima). Ručali smo s radnicima koji grade hotele, večerali s direktorima i poznatim facama s estrade, tulumarili sa bogatim jahtašima, a šalili se s konobarima u ugostiteljskim djelatnicima koji su sezonska radna snaga izu Slavonije i Bosne. S obzirom da ovaj moj blog i onako posjećuje samo nekolicina meni dragih virtualnih prijatelja, kad kliknete na ovaj link:
http://foto.novagradiska.com/thumbnails.php?album=46 Uz malo truda vrlo lako ćete otkriti moj identitet (kojeg je zapravo sve što dalje sve gluplje skrivati). Dakle ja sam jedan od one trojice (onaj u crnoj a prije toga i u plavoj majici). Sad sam eto vidio gdje neke ptice lete u kasnu jesen iz naše Slavonije (kako bi prezimile u toplijem kraju). U jednom od razgovora mobitelom, moj pašo Branko je rekao (kao da je znao): „Bit će ti se teško vratiti u zbilju!“. Bio je u pravu.
Post je objavljen 12.06.2007. u 15:46 sati.